reagovanje

Reagovanje direktora Republičkog zavoda za statistiku na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“

Portali Medija centar i Danas.rs

Predmet: Reagovanje na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“, autora Mijata Lakićevića, koji je objavljen na portalu Medija centra, 11. januara 2024, i portalu Danas.rs, 18. januara 2024. u rubrici Lični stavovi.

Zaista je neverovatno da se, po ko zna koji put, od strane ekonomista i ekonomskih novinara iznova mogu čuti teorije zavere o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ ili „lažnom rastu BDP-a“ tj. da se putem naduvavanja cena građevinskih radova za javne infrastrukturne projekte od strane vlasti veštački „naduvava“ ili „precenjuje“ BDP. U više navrata sam bio prinuđen da ovu besmislenu politikantsku mantru pobijam, misleći da niko ozbiljan više neće posezati za njom, makar nakon okončanja izbornih ciklusa. Ali eto, ponovo sam prinuđen da reagujem na ovu vrstu dezinformacija i teorija zavere – ovoga puta iz pera g. Mijata Lakićevića.

Da ponovim ono što sam već više puta rekao: Teorija zavere o „prenaduvanom BDP-u“ je prosto posledica nepoznavanja metodologije sistema nacionalnih računa i obračuna BDP-a koji se obračunava po međunarodno utvrđenim standardima i formulama. „Naduvavanje“ BDP-a na način na koji g. Lakićević pokušava da nam objasni jednostavno je – nemoguće. Naime, ukoliko je proizvođač dobara i usluga, bez obzira da li je reč o trgovcu na pijaci, zanatliji, novinaru (kao što je g. Lakićević) ili građevincu, uspeo da u realnoj transakciji boljim ugovaranjem cene, za sebe ostvari veći iznos marže i dobitka – ne znači da je uticao na „naduvavanje“ BDP-a. Isto kao što BDP Rusije ili Saudijske Arabije nije „lažan“, precenjen ili „naduvan“ zbog rasta cena gasa i nafte. Takođe, mogli bismo, ako bismo sledili „logiku“ g. Lakićevića da govorimo i „izduvanosti“ ili potcenjenosti BDP-a zato što EPS i druga javna preduzeća svoje proizvode i usluge prodaju ispod nekakve „realne“ tržišne cene i „međunarodnih standarda efikasnosti“.

Da čitaocima, i g. Lakićeviću, pojasnim i razliku između nominalnog i realnog rasta BDP-a koju on, opet spinujući neku teoriju zavere, bezrazložno mistifikuje. Nominalni rast je, prosto rečeno, zbir realne stope rasta ekonomske aktivnosti (realne stope rasta) i stope inflacije – i tako je u svakoj zemlji – i u zavisnosti od visine stope inflacije biće veća ili manja razlika između nominalnog i realnog BDP-a iz kojeg su eliminisani efekti rasta cena. Dakle, nikakve misterije i zavere tu nema i zato svaka nacionalna statistička institucija objavljuje kako nominalni BDP tako i realni BDP iskazan u cenama prethodne godine, kako bi se sagledali efekti inflacije na nominalni rast, odnosno kako bi se prikazao realni rast privrede. Kada je reč o obračunu realne stope rasta BDP-a i građevinarstva kao delatnosti, realne stope rasta u građevinarstvu se upravo obračunavaju tako da se eliminiše mogućnost onoga o čemu g. Lakićević govori – to misteriozno „precenjivanje BDP-a“. Stope realnog rasta delatnosti građevinarstva se obračunavaju na osnovu realnih, fizičkih pokazatelja (izgrađeni kvadratni metri i kilometri) a vrednost građevinskih radova koje obračunava statistika obuhvata samo troškove izgradnje (materijal, troškove radne snage i ostale direktne troškove gradnje), ne i profitnu marginu u kojoj se jedino može kriti to „naduvavanje“ cene o kojoj govori g. Lakićević. Samim tim, eliminacijom ovog elementa (profitne margine) iz obračuna vrednosti građevinskih radova i indeksa realnog rasta građevinarstva, metodološki je isključena mogućnost veštačkog naduvavanja realnog rasta – kako građevinske industrije tako i BDP-a.

Uvek se može govoriti o opravdanosti i efektivnosti javnih investicija i njihovoj održivosti, o javnim nabavkama i drugim dobro poznatim problemima efikasnosti države kao poslodavca i investitora, ali kada bi pomenute „sumnjive“ investicije i pomenute paušalne i nepotkrepljene cifre i procenti „podmazivanja“ zaista postojali u magnitudi o kojoj govori g. Lakićević to bi neminovno ostavilo teške i očevidne posledice u vidu rasta budžetskog deficita, javnog duga i u problemima sa naplatom poreskih prihoda koji ne bi bili praćeni rastom realnog BDP-a. To se, već godinama unazad, od kako se ova ingeniozna teorija o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ javlja, niti jeste ostvarilo i, naravno – niti će. Uvek će, kao i u svakoj zemlji, postojati primeri korupcije i neracionalnog trošenja državnog novca, „podmazivanja“, promašenih investicija i projekata, ali i u Srbiji, kao i većini evropskih zemalja, pod striktnim fiskalnim monitoringom MMF-a i EU, reč je o ekscesima koje, naravno, ne treba ignorisati, ali koje materijalno značajno ne utiču na samu ekonomiju i državne finansije.
Investicije, strani kapital i rast privrede i zarada građana su najbolje sredstvo za borbu protiv korupcije jer ovom zlu oduzimaju njenu osnovnu pokretačku snagu i u tom smislu, ako želimo da pričamo o Ekspu, on predstavlja gigantsku ekonomsku i investicionu šansu Srbije koju ona ne sme propustiti. Čini se da je poruka g. Lakićevića da bi Srbija trebalo da odustane od ovog projekta zato što postoji rizik i mogućnost korupcije od, kako on procenjuje, 10% „podmazivanja“. Ispada da bi bilo najbolje da se u Srbiji ne pokreće nijedan projekat, da se ne izgradi nijedan put ili most kako bismo tako iskorenili „podmazivanje“ i korupciju ili, ne daj Bože, to „naduvavanje BDP-a“ kojim se obmanjuju građani.

Da zaključim, sa stanovišta čiste metodologije obračuna BDP-a, nominalnog i realnog, priča o „veštačkom naduvavanju“ i „lažnom rastu“ po osnovu javnih investicija su jeftina politička besmislica i popularna predizborna fikcija koju, u nedostatku argumenata, ideja i vizija, pokreću politički motivisani ekonomisti i novinari, kako bi po svaku cenu dezavuisali i diskreditovali model rasta ustanovljen 2015. godine. Ovaj model je produkovao impresivan investicioni i građevinski bum u Srbiji koji je uz SDI glavna pokretačka snaga naše privrede i zbog kojeg je uspela relativno dobro da prebrodi najveće svetske ekonomske poremećaje (pandemija, rat u Ukrajini, lanci snabdevanja itd.) i održava rast svoje privrede, otvarajući sebi nove investicione perspektive i izvore rasta kakav Ekspo sigurno jeste.

Direktor, Dr Miladin Kovačević
Medija centar, 18. januar 2024.

Originalni dokument u prilogu.

Mat u dva poteza

Smešno je što predsednik države, poput pubertetlije, na (statističkim podacima dokumentovane) kritike uzvraća ličnim diskvalifikacijama

Obavestili su me, nisam gledao, da je predsednik Vučić na moj prošlonedeljni članak “Branko Milanović je pogrešio” na Peščaniku i tim povodom gostovanje na televiziji News Max Adria odgovorio rekavši kako ja ne znam da igram šah. Moja drugarica Bojana, koja mi je to javila, kaže da joj je bilo smešno što predsednik države, poput pubertetlije, na (statističkim podacima dokumentovane) kritike uzvraća ličnim diskvalifikacijama.

Bojana je nesumnjivo u pravu – to jeste smešno. I tu bi ova priča mogla da se završi. Ipak, osećam obavezu da dodam nekoliko rečenica.

Prvo, od toga što ja – recimo da je tako – ne znam da igram šah, građani Srbije nemaju nikakve štete; zbog toga, međutim, što Aleksandar Vučić ne zna da vodi državu, građani Srbije trpe ogromnu štetu. Drugo, za razliku od velike većine, ja dakle ne mislim da sve ovo što radi, Vučić radi iz zle namere. Verujem da bi on hteo da bude bolje, ali naprosto ne zna kako to da postigne. I to ga strašno frustrira, što povremeno izbija na površinu. A pošto ne može da podnese istinu, onda plaća hiljade dvorjana da mu kliču i aplaudiraju, da se dive njegovom novom odelu mada svi vide da je predsednik jednostavno – go. Plaća ih, naravno, našim novcem. I zato oni grabe i levom i desnom jer nisu sigurni dokle će ovo da traje, kad će da pukne. A on svako malo mora da ih okuplja i smiruje, da se ne pokolju oko plena. Jer – ima još. A i on će da vlada zauvek.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 19. jul 2021.