Aleksandar Vucic

Vidić, Obradović i Vučić

Umesto da se Vidić i Obradović, kao ljudi ogromnog ugleda, iskoriste za promociju Srbije i jačanje njene pozicije u Evropi, ne samo u sportu nego i uopšte, oni se blate i ponižavaju

Kao što srpskom fudbalu ne treba evropski dokazani Nemanja Vidić, tako ni srpskoj košarci ne treba evropski dokazani Željko Obradović. Vidić je oteran besramnom kampanjom, tj. povukao se kada je shvatio da je Skupština FS Srbije organizovana bolje nego ona čuvena 8. sednica CK SK Srbije.

Kampanja protiv Obradovića je u toku i zahuktava se. Košarkaš Partizana Matijas Lesor je tu samo kolateralna šteta (naravno, zbog udaranja protivničkog igrača Filipa Petruševa, treba da bude primereno kažnjen) kao što je kolateralna šteta i oštećeni Petrušev, koga primoravaju da se povlači po policiji i radi ono što očigledno nije izabrao svojom voljom.

U stvari, kada je o Obradoviću reč, to je samo nastavak prošlogodišnjeg pokušaja (o čemu sam već pisao) eliminacije najtrofejnijeg evropskog trenera (devet titula šampiona „Starog kontinenta“) iz domaćeg sporta. Umesto da se Vidić i Obradović, kao ljudi ogromnog ugleda, iskoriste za promociju Srbije i jačanje njene pozicije u Evropi, ne samo u sportu nego i uopšte, oni se blate i ponižavaju.

Zašto je Dragan Džajić stavljen na mesto predsednika Fudbalskog saveza Srbije videlo se već u njegovom „inaugurativnom“ govoru, kada je rekao da „radikalnih promena neće biti“, a još bolje po njegovoj prvoj odluci – da na mestu generalnog sekretara FSS ostane Jovan Šurbatović. Reč je o čoveku za koga je šira javnost čula tek kada je obelodanjeno da je on za plasman fudbalske reprezentacije na svetsko prvenstvo u Kataru dobio 350.000 evra, tri i po puta više od fudbalera koji su taj plasman izborili (po 100.000 evra). Jer, zamislite ovo, takav je, naime, Pravilnik.

Smisao rečenice (za slabije upućene, iz saopštenja KK Crvena zvezda) malo prepričano: „ABA liga će biti liga svih klubova ili je neće biti“ isti je kao one čuvene izjave Slobodana Miloševića: „Srbija će biti cela ili je neće biti“. To je duh i pečat Miloševićevog vremena. Ta pretnja, od pre tri i kusur decenije, kao što znamo, posle godina stradanja i silnih žrtava, najviše se obila o glavu srpskom narodu.

Valjda im se to neće ponovo dozvoliti.

Sve ovo što se dešava u sportu (fudbal i košarka nisu izuzeci, to je pravilo, samo u drugim oblastima, koje nisu tako masovne, slični slučajevi ne izazivaju toliku pažnju javnosti) samo je nekoliko kockica u mozaiku raspolućenog srpskog društva. To jest, društva u kojem se zaoštrava polarizacija i u kojem jača represija. O razmerama svedoči činjenica da ni noseći stubovi državne strukture to više ne mogu da podnesu – čak su se i državni tužioci pobunili. Nakon čega je vrlo brzo tužiteljki koja je među prvima digla svoj glas iz vrhova aktuelne vlasti stigla neskrivena pretnja: „Loše ćeš proći.“

U situaciji kada ljudi koji su silom svoje profesije malo više prisutni na javnoj sceni bivaju prinuđeni da napuštaju svoja prebivališta, čak i da se sklone u inostranstvo, na tajne adrese, te reči imaju posebnu, zlokobnu težinu.

Prirodna posledica takvog stanja je neka vrsta „institucionalizacije“, te podele formiranjem tzv. narodnog pokreta za državu. Tada će, naime, svi koji nisu u tom pokretu (ili nisu izričito uz taj pokret) moći lako da budu proglašeni za državne neprijatelje i narodne izdajnike.

Krajnji smisao narodnog pokreta za državu jeste, u stvari, narodna država. To je pak devetnaestovekovni koncept prema kojem se, kako je pisala Latinka Perović, država vidi „kao velika zadruga koja organizuje proizvodnju i obezbeđuje pravednu raspodelu“.

Naravno, 150 godina kasnije, ambijent i forma moraju biti drugačiji, ali zar se Aleksandar Vučić u Srbiji danas ne ponaša kao neki pater familias, tj. domaćin zadruge koji brine o svemu i odlučuje o svačemu – i da za čeljad bude hleba, i ko će šta da radi, pa i o tome ko može, a ko ne može da dobije nacionalnu penziju.

Naravno, i da stadioni budu pravilno raspoređeni po celoj Srbiji.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 17. mart 2023.

Decenija skuplja od veka

Poslednju deceniju 20. veka, kojom su vladali Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, združeni u „crveno-crnoj koaliciji”, koje su nasledili danas vladajući Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, obeležile su velike pljačke stanovništva, strmoglav pad industrijske proizvodnje, razaranje fizičkog i ljudskog kapitala (znanja i veština) te materijalni gubitak težak 750 milijardi evra

Kad god je „gospodin Vučić“ (Vladimir Gligorov) u nekoj frci, a i kad nije već prosto želi da se pohvali, on kao godine velike propasti Srbije uzme prvu deceniju 21. veka, a posebno liberalizaciju i privatizaciju iz tog vremena. Tako je bilo i pre neki dan, sasvim precizno u četvrtak 2. februara, tokom sednice Skupštine posvećene Kosovu. Ni tu predsednik Vučić nije odoleo da, kao uzgred, ne optuži postpetooktobarske vlasti da su ojadile zemlju.   
Taj manir su prihvatili i svi njegovi čauši, od najnižeg do najvišeg ranga, pa i oni kad god mogu, a mogu svakodnevno i višekratno jer su sve „nacionalne frekvencije“ u njihovim rukama, opletu po „žutima“ (mada oni nisu uvek vodili glavnu reč) i njihovoj vladavini.
U stvari, tom verbalnom pirotehnikom svi oni pokušavaju da prekriju i prikriju posledice politike iz devedesetih koju, kao politički poletarci, možda nisu vodili, ali su je zdušno zagovarali. Ili je danas zagovaraju.
U toj poslednjoj deceniji 20. veka Srbija i srpski narod doživeli su civilizacijski sunovrat kao nikada pre u svojoj dugoj istoriji. Ovde ćemo ostaviti po strani humanu dimenziju tog kolosalnog istorijskog poraza koja se ogleda u ljudskim žrtvama (poginuli, ranjeni, raseljeni, upropašćeni i poremećeni životi) i posvetićemo se samo njegovoj ekonomskoj strani.
I taj ekonomski gubitak, međutim, ima više oblika. O tome sam, zapravo, različitim povodima, pisao u nekoliko navrata prethodnih 5-6 godina, ali nije zgoreg, čini se, u današnjoj situaciji sve to na neki način, u sažetoj formi, objediniti.

PLJAČKA
Najpre, dakle, pljačka. Ta velika pljačkaška operacija trajala je 10 godina i imala više faza od kojih su se neke međusobno poklapale. Prva pljačka bio je Zajam za preporod Srbije. Iako nije ostvarena ni desetina plana (koji je zaista bio megalomanski – milijardu i dvesta miliona dolara) i prikupljeno je tek oko 100 miliona dolara, to je i za današnje vreme, a pogotovo pre 30 i kusur godina, velika suma.
Druga pljačka – hiperinflacija. Po grubim i sasvim konzervativnim procenama, na taj način je građanima iz džepa (jer su, zbog potpuno obezvređenih plata, morali da troše svoje devizne ušteđevine) izbijeno bar tri milijarde evra.
Treća pljačka – „primarna emisija“. Državna štamparija novca u Topčideru naštampa pare, NBS to podeli poverljivim bankarima, koji to proslede podobnim privrednicima, koji te kredite praktično nikada ne vrate pošto ih hiperinflacija u međuvremenu obezvredi.
Četvrta pljačka – stara devizna štednja. Tadašnja vlast je potrošila (preračunato, radi lakšeg snalaženja) oko 3,8 milijardi evra devizne štednje građana u državnim bankama plus još oko 400 miliona evra u piramidalnim štedionicama – Dafiment banci i Jugoskandiku – koje su ne samo, što se podrazumeva, imale formalno-pravnu dozvolu nego su i javno podržavane od državnih struktura.
Peta pljačka – bankarskog sektora. Gubitak srbijanskih banaka na dan 31.12.1999. godine iznosio je oko osam milijardi evra. Toliko je, dakle, vlast izvukla iz bankarskog sistema i toliko je, otprilike, preliveno u džepove pojedinaca – ovih i ovakvih je, verovatno, bilo na hiljade iako udeo svakog od njih nije bio isti – bliskih vlastima.
Šesta pljačka – prodaja Telekoma. Polovina Telekoma Srbija (sasvim precizno: 49 odsto) prodata je 1997. godine italijanskoj kompaniji STET i grčkoj OTE za 1,5 milijardi maraka. Deo tog novca otišao je na „kupovinu socijalnog mira“ ali se veliki deo raznim kanalima opet preselio u privatne džepove.
Sedma pljačka – carine. Zbog sankcija međunarodne zajednice, kojima je bio onemogućen platni promet sa inostranstvom, doneta je odluka da se novac od carina ne uplaćuje u budžet, nego na posebne račune. Sa tih računa onda je podizan keš i deljen po potrebi Miloševićevim ljudima. Koliko je para na taj način opljačkano teško je proceniti, u svakom slučaju, radi se o milijardama, evra razume se.
Kad se sve to uzme u obzir, najmanje 10 a verovatno bar 20 milijardi evra opljačkano je od građana Srbije tokom te poslednje, kobne decenije 20. veka. Toliko je para, minimum, prebačeno iz njihovih u džepove onih koji su bili sastavni deo Miloševićevog režima ili bliski tom režimu.
Uzgred, koliko je para izneto na Kipar, uprkos nastojanjima petooktobarskih vlasti, nikada nije utvrđeno. Poznato je samo da su pojedinci učešće u toj operaciji platili životom.

PREPOLOVLJENA SRBIJA
Paradoksalno ili ne, nije ta pohara čak bila ni najveći gubitak za 7-8 miliona stanovnika Srbije. U Kvartalnom monitoru br. 44 iz aprila 2017. ekonomista Milojko Arsić objavio je članak „Dugoročne posledice ekonomskog sloma privrede Srbije tokom devedesetih godina“. Tu se autor bavi mogućim i stvarnim, tj. ostvarenim, ekonomskim rastom u Srbiji od 1989. do 2015. godine. Motiv za ovu analizu – koja je obuhvatila razdoblje od 1989. do 2015. godine – bila je činjenica da su nakon tih četvrt veka zemlje srednjoistočne Evrope (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunija) imale bruto domaći proizvod u proseku za 60 odsto veći, dok je Srbija bila još uvek za 25 odsto ispod pređašnjeg nivoa. U članku je Arsić utvrdio da uzrok tom strahovitom zaostajanju leži upravo u devedesetim godinama.
Prvi i najvažniji pokazatelj je da je prvu godinu novog milenijuma Srbija dočekala sa bruto domaćim proizvodom upola manjim nego deceniju ranije (sasvim precizno – za 53 odsto). Zatim, ukupni kapital privrede Srbije u poslednjoj deceniji 20. veka smanjen za 40 odsto. Glavni uzrok te „kapitalne destrukcije kapitala“ leži u vrlo niskim investicijama koje su tokom devedesetih prosečno godišnje iznosile svega 12,5 odsto BDP-a. A samo da bi se vrednost kapitala održala na postojećem nivou potrebno je da investicije budu 17-18 odsto BDP-a
Realna vrednost opreme u tom razdoblju takođe je gotovo prepolovljena, tj. smanjena je za 45 odsto. Početkom dvehiljaditih oprema u srpskim fabrikama bila je stara 30 godina, dok je u Nemačkoj ili Danskoj, na primer, prosečna starost mašina bila svega 13 godina. Sve u svemu „tokom devedesetih faktički je izvršena deindustrijalizacija Srbije“, konstatovao je Arsić.
Ali, ne samo to: „Tokom devedesetih je sasvim izvesno došlo do zastarevanja inženjerskog i menadžerskog znanja, majstorskih veština i dr. Jer veći deo privrede nije radio, a kontakti sa svetom su usled sankcija bili onemogućeni”. Posledično, devedesetih je i produktivnost rada opala za 40 odsto.
Kad se sve ovo sabere, stanje koje su nove vlasti zatekle 2000. godine bilo je sledeće: proizvodnja, kapital, produktivnost (gotovo) prepolovljeni; fabričke hale su stajale kao Potemkinova sela, u njima nije bilo ni opreme ni ljudi koji bi zadovoljili potrebe savremenog sveta. Drugim rečima, potencijali privrede Srbije bili su takoreći uništeni.

750 MILIJARDI EVRA
Arsićeva analiza bavila se kvalitativnim aspektom srpskog kamikaza poduhvata iz devedesetih. Desetak godina ranije, aprila 2008, Stojan Stamenković je napravio računicu koliko je Srbija, u vidu bruto domaćeg proizvoda, izgubila od 1991. godine. Po tom obračunu, dakle, počev od 1991. i zaključno sa dvehiljaditom godinom, Srbija je izgubila BDP u vrednosti od 175 milijardi evra. Reč je o proizvodnji koja je mogla biti ostvarena, a zbog rata i sankcija nije. Kada se tome doda tridesetak milijardi evra, na koliko je procenjena šteta od rata sa NATO paktom, ukupan gubitak pretrpljen u poslednjoj deceniji 20. veka premašuje 200 milijardi evra.
U narednom razdoblju od sedam godina (2001-2007) Srbija je, zbog zbivanja u prethodnom desetleću, da to tako kažemo, propustila da ostvari BDP od 210 milijardi evra. Naime, do 2000. izgubljeni BDP svake godine raste da bi na kraju dostigao 30 milijardi evra. Zahvaljujući privrednom rastu koji od tada kreće, izgubljeni dohodak se u narednih pet godina stabilizuje na dostignutom nivou, da bi tek posle 2005. počeo da opada.
Stamenkovićeva računica se, međutim, ovde nije zaustavila. Poznati ekonomista je napravio projekciju i za nekoliko narednih godina, tj. od 2008. do 2015. godine. Zapravo, napravio je dva scenarija. Prema prvom, tzv. optimističkom, scenariju zadržane su dotadašnje stope rasta od oko šest odsto, pa je procenjeni gubitak iznosio 235 milijardi evra. Pesimistički scenario je predviđao privredni rast od svega dva odsto zbog čega se gubitak BDP-a popeo na 285 milijardi evra.
U stvarnosti, međutim, nije ostvarena ni ta niža stopa rasta. Uglavnom zbog svetske ekonomske krize Srbija je od 2008. do kraja 2014. godine praktično stagnirala, ostvarivši rast od svega 0,3 odsto.
Dakle, ako se uzme ono što se zaista desilo, čak i ako se odbiju posledice krize, Srbija je preko onoga što je predvideo Stamenković gubila još po desetak milijardi godišnje, tj. ukupno dodatnih 80 milijardi evra.
Kada se sve ovo, dakle, sabere i oduzme, sveukupno izgubljeni BDP Srbije u razdoblju od 1991. do 2015. godine iznosi 750 milijardi evra. Što znači više od 100.000 evra po stanovniku.
Gubitak posle toga niko više nije računao. Ne znam ni koliko bi imalo smisla. Tek Srbija je u narednih pet godina – nećemo računati potonje godine krize, najpre zbog Kovida a zatim zbog ruskog napada na Ukrajinu – dakle od 2015. do zaključno 2019. ostvarila prosečan godišnji rast od 3,2 odsto. Već je rečeno, ali vredi ponoviti, jer se često zaboravlja, „dosmanlije” su od 2001. do zaključno 2008. godine, dakle opet do svetske ekonomske krize, ostvarile gotovo dvostruko veći rast – 5,9 odsto.
Sve u svemu, poslednju deceniju 20. veka, kojom su vladali Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, združeni u nekad formalnoj nekad neformalnoj „crveno-crnoj koaliciji”, koje su nasledili danas vladajući Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, obeležile su, čisto ekonomski gledano, velike pljačke stanovništva, strmoglav pad industrijske proizvodnje, razaranje fizičkog i ljudskog kapitala (znanja i veština) te materijalni gubitak težak 750 milijardi evra.

Mijat Lakićević,
Peščanik.net, 4. februar 2023.

Biće svega. I svačega. Više nego ikada

Šta je predsednik Aleksandar Vučić rekao na godišnjoj konferenciji za štampu, šta nije rekao i šta je od toga tačno, a šta nije tačno. I zašto

Šta nam se obećava, a šta nam se dešava

Ispričao je gospodin Vučić (kako ga je Vladimir Gligorov, očigledno ne bez motiva, titulisao) na svojoj „godišnjoj konferenciji“ u sredu 4. januara da ga je „jedna divna žena sa KiM“ u Raški pitala: „Zašto ti, predsedniče, uvek moraš da saopštavaš loše vesti, što si tu da budeš namrgođen, a da drugi pričaju lepe vesti“, na šta je on odgovorio: „Niste birali klovna, nekoga da vas nasmeje. Ja sam tu da budem uz ljude kada je teško, predsednik je tu da postavi svoja leđa kad niko drugi neće.“

BIĆE SKORO PROPAST SVETA: Nakon toga predsednik je rekao da će „ova godina biti mnogo teža nego prethodna“, ali to će prevashodno važiti za svet. Jer, nastavio je, „Amerika pada i bliži se recesiji“, „pada rast u Kini“, a „Evropa se takođe bliži recesiji“. Kada je o Srbiji, međutim, reč, 2023. će biti „godina daljeg razvoja i napretka, uprkos svemu“.
„Očekujemo dalji rast životnog standarda, očekujemo dalji rast plata i penzija“, precizirao je predsednik svoje obećanje. Priliku je iskoristio i da podseti da je „prosečna penzija porasla sa 203 evra 2012. na 320 evra u oktobru 2022, a plata sa 331 na 648 evra“. I najavio: „U martu očekujemo 735 evra prosečnu mesečnu platu u Srbiji.“
Zatim je izneo i neke pretpostavke za najavljeni napredak. Najpre – kroz poređenje – da Grčka ima stopu javnog duga od 230 odsto bruto domaćeg proizvoda, Italija 180 odsto, a Srbija 55 odsto BDP-a. Posebno je naglasio da je „veoma važno da je kurs dinara čvrst kao stena, od 2012. godine jedan evro je na 117 ili 118 dinara“. Prema predsednikovim rečima, aktuelna vlast može da se pohvali i niskim rastom cena: „Svi su bili izloženi stopi inflacije koja je veća ili jednaka stopi inflacije u Srbiji.“

VUČIĆ NE SAMO DA GRAĐANKAMA I GRAĐANIMA SRBIJE NE SAOPŠTAVA LOŠE VESTI NEGO IH OD NJIH ZAPRAVO PRIKRIVA. A UMESTO SVOJIH, KAO SAMAR ZA (POD)NOŠENJE AKTUELNIH TEŠKOĆA POTURA LEĐA BUDUĆIH GENERACIJA

Naročito se predsednik potrudio da pokaže kako Srbija raspolaže velikim zalihama. Takoreći, nema čega nema. „Bruto devizne rezerve 2012. su bile 10,9 milijardi evra, a 2022. 18,2 milijarde evra“. Zlatne rezerve, koje su sastavni deo deviznih, povećane su (treba li podsećati – upravo na njegovu inicijativu) sa 18,2 tone 2019. na današnjih 38,5 tоnа. To, doduše, nije 50 tona, koliko je predsednik obećao da će one biti na kraju pretprošle godine, ali ne treba tražiti dlaku u jajetu.
Pošto je tako pokazao da Srbija ima finansijske rezerve, Vučić je rekao da isto to važi i za energetske. „Imamo 580 miliona kubnih metara gasa u rezervoarima u Banatskom dvoru i u Mađarskoj“.
„Uglja imamo 1.447.000 tona. Benzina imamo dovoljno za 99 dana, dizela za 37 dana“, dodao je.

SRBIJO, NE BRINI: A zatim naglasio: „Građani ne moraju da brinu. Cena struje će i posle najavljenog januarskog poskupljenja biti druga najniža u Evropi“, dok je cena prirodnog gasa već „najniža u Evropi“. I takva će i ostati. To je predsednik obrazložio odlukom da „sačuvamo naša preduzeća, tako ćemo ih subvencionisati… Čuvamo naša preduzeća da bismo čuvali našu zaposlenost“, objasnio je.
Tu se pokazuje predsednikova genijalnost. Jer niko se ni u Evropi ni u svetu nije setio da struju i gas (pro)daje budzašto da bi tako sačuvao preduzeća i radna mesta, a naš predsednik jeste. Ali to, skroman kakvim ga je bog dao, nije hteo ni da spomene.
Sa energetskih je prešao na prehrambene rezerve. „Hrane će biti sve manje u Evropi i svetu“ – eto loše vesti, ali „mi“ ne moramo da brinemo, „mi pšenice u rezervi imamo za 20 meseci, a kukuruza za 13 meseci“.
„Mora da ima soli, šećera, pšenice, kukuruza. Mi to već imamo za naredni period, ali hoćemo da obezbedimo još“, rekao je. Grašak nije pominjao.
Zato je vrlo detaljno – nabrajajući svaku deonicu puta i pruge (od kojih su neke dugačke svega po nekoliko kilometara), kao i svaki elektroenergetski ili gas(ovod)ni objekat, što ćemo mi ovde ipak preskočiti – naveo šta se gradi ili treba da se gradi tokom ove godine u oblasti saobraćajne i energetske infrastrukture. Na kraju, gotovo da je ponudio opkladu: „Spreman sam da uporedimo sve Titove, Miloševićeve i kilometre auto-puteva izgrađene za vreme DOS-a s tim što ćemo mi samo za 11 godina uraditi. Videćete da smo uradili više nego svi ostali za prethodnih 70 godina.“

SRBIJA NEMA SAMO VELIKE REZERVE HRANE I ENERGENATA NEGO I DEVIZA I ZLATA

Zaboravio je Aleksandar Vučić da „za vreme Tita“ gotovo da nije bilo automobila, pa nije trebalo ni auto-puteva, kao i da je za vreme Miloševića (u kojem je on imao značajnu ulogu, pa čak bio i ministar) vođeno jedno četiri do pet ratova iz kojih je Srbija izašla ne samo poražena nego i ekonomski devastirana, s prepolovljenim BDP-om i industrijskom proizvodnjom, pa je DOS prvo tu štetu morao da sanira.
Nije to, međutim, sve, pa ni najvažnije, što je predsednik Vučić (uprkos dugom i punom „u sitna crevca“ zalaženja izlaganju) zaboravio. Iako je sam rekao da „u ekonomiji nije moguće izvući jedan parametar i reći to je dovoljno“ jer je „dovoljno da vam jedan parametar ne valja“, Vučić je uradio upravo to. Rekao je da je javni dug 55 odsto BDP-a, ali nije rekao da je javni dug upravo za vreme njegove vladavine više nego udvostručen: sa 15 milijardi evra 2012. na 33 milijarde evra 2022. godine. I ne samo to nego će taj dug i dalje brzo rasti. Planirano je, naime, da ove godine dug poraste za (najmanje) tri milijarde evra. To je povećanje od desetak odsto. U isto vreme, bruto domaći proizvod, prema planu, porašće 2,5 odsto.

SPAS ZA SVIJU NAS: Kad smo već kod zaduživanja, Srbija je prošle godine sklopila (tzv. stendbaj) aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom koji predviđa kredit od dve milijarde evra. Ni to predsednik Vučić nije spomenuo. Dolazak MMF-a je znak da se srpskim finansijama nije dobro upravljalo i da su one – bez obzira na sve samohvale ministra finansija – ipak na neki način u krizi.
Takođe, i najavljeni dolazak norveških menadžera na čelo najvažnijih državnih energetskih firmi u Srbiji siguran je znak da se tim firmama nije (ni izdaleka) dobro rukovodilo. Vučić je žestoko kritikovao „partijsko upravljanje“ javnim preduzećima – jer je proizvelo katastrofalne rezultate – ali je zaboravio da je takvo upravljanje (i njegove posledice) sam nametnuo, tj. da je to bila politika Srpske napredne stranke, čiji je predsednik.
Pored svog busanja u prsa i zaklinjanja da Srbija vodi samostalnu i suverenu politiku, vidimo da je u dve ključne ekonomske oblasti, finansijama i energetici, ta politika prepuštena strancima. Da ne bude zabune, i bolje je što je tako jer se aktuelna vlast očigledno pokazala nesposobnom da to radi na pravi način.
Ako je nešto preskočio da bi srpsku ekonomsku sliku prikazao lepšom nego što jeste, onda je, iznoseći podatke o inflaciji, građane direktno i bez mnogo skrupula obmanuo. Naime, da podsetimo, A. V. je rekao kako su „svi bili izloženi stopi inflacije koja je veća ili jednaka stopi inflacije u Srbiji“.
Činjenice su, međutim, potpuno drugačije. Sa rastom cena od 15 odsto Srbija je u poslednjoj trećini evropskih zemalja. Prosek inflacije u evrozoni iznosi 10 odsto, a u Evropskoj uniji 11 odsto. Nižu inflaciju od Srbije imaju 24 zemlje, a višu svega devet.

„AMERIKA PADA I BLIŽI SE RECESIJI“, „PADA RAST U KINI“, „EVROPA SE TAKOĐE BLIŽI RECESIJI“. KADA JE O SRBIJI REČ, 2023. ĆE BITI „GODINA DALJEG RAZVOJA I NAPRETKA, UPRKOS SVEMU“

Inflacija je i glavni „uzrok“ izvanredno velikog rasta plata, penzija, pa i bruto domaćeg proizvoda – izraženih u evrima. Recimo, BDP je u evrima zaista (gotovo) udvostručen – sa 33 milijarde evra 2012. na 60,3 milijarde evra 2022. godine. Međutim, kada se uzme u obzir inflacija, tj. kada se pogledaju podaci o realnom rastu BDP-a, vidi se da je on porastao za nešto više od četvrtine (27-28 odsto). „Kvaka“ je u tome što su u poslednjih 10 godina cene sveukupno (tj. kumulativno) porasle za gotovo 50 odsto, dok je kurs evra, kako je to rekao Vučić, sve vreme ostao „čvrst kao stena“. Isto važi i za plate. Za vreme mrskog DOS-a prosečna zarada je porasla sa 40 evra 2000. na blizu 400 (preciznije 370) evra 2008. godine. Ipak, niko tada nije tvrdio, niti danas tvrdi da se 2008. živelo 10 puta bolje nego u poslednjoj godini 20. veka.
Sve u svemu, Vučić ne samo da građankama i građanima Srbije ne saopštava loše vesti nego ih od njih zapravo prikriva. A umesto svojih, kao samar za (pod)nošenje aktuelnih problema potura leđa budućih generacija.

BDP u 2022: Mišu do kolena

Rast privrede u 2022. godini kreće se oko 2,5 odsto BDP-a, a to je, šta god vam rekao ministar finansija, Siniša Mali, manje od proseka zemalja (CIE) Centralne i Istočne Evrope, čije su ekonomije porasle u proseku 4,5 odsto, dok je rast na nivou cele Evropske unije nešto viši od tri odsto.
„Sporiji rast BDP-a Srbije je posledica loše poljoprivredne sezone i problema u proizvodnji električne energije“, rekao je nedavno Milojko Arsić, profesor na Ekonomskom fakultetu.
Prethodno je Fiskalni savet, analizirajući budžet za prošlu godinu, a naročito rebalans, skrenuo pažnju na ogromne, pa ako hoćete i abnormalne troškove koje su građani morali da pokriju u energetskom sistemu. Naime, samo dva meseca pre kraja 2022. godine budžet je menjan, i to tako što je deficit povećan na skoro četiri odsto BDP-a.
„Tri su glavna razloga zbog kojih se predloženi rebalans toliko razlikuje od inicijalnog budžeta. Prvi je snažno ubrzanje inflacije (koja je u novembru dostigla 15 odsto na godišnjem nivou), koje najvećim delom stoji iza povećanja javnih prihoda. Budžet je izrađen s pretpostavkom da će prosečna inflacija u 2022. biti 3,7 odsto. Drugi je unošenje u budžet velikog broja rashoda koji nisu prvobitno planirani. Za većinu ovih izdataka to je zapravo sad samo formalnost, pošto su već sprovedene ili se sprovode (isplata dva puta po 100 evra za mlade, povećanje pomoći za prvo, drugo i treće dete, turistički vaučeri i drugo). Treća i pojedinačno najveća promena u rebalansu je finansiranje ogromnih gubitaka javnih preduzeća iz energetskog sektora (Srbijagas i EPS). U budžet je direktno uključeno oko 1,3 milijarde evra sredstava za ove namene, a stvarni troškovi države još su veći jer se realizuju i izdavanjem garancija na njihovo zaduživanje“, navodi u svojoj analizi Fiskalni savet, dodavši kao jedan od „najvećih nedostataka rebalansa to što su ovi ogromni i prvobitno neplanirani izdaci za javna energetska preduzeća iskazani vrlo netransparentno“.
Tako je Srbija godinu završila sa deficitom od oko 3,5 odsto BDP-a pre svega zbog ogromnih troškova za finansiranje gubitaka javnih preduzeća iz energetskog sektora Elektroprivrede Srbije i Srbijagasa, budući da je više od polovine fiskalnog deficita iz 2022. godine otišlo upravo na te namene.
Očekivano, javašluk u energetskom sektoru koštao je Srbiju i rekordnog deficita tekućeg bilansa.
„Ekonomski odnosi sa inostranstvom prošle godine su značajno pogoršani. Procenjuje se da ća deficit tekućeg bilansa u 2022. godini dostići oko 7,5 odsto BDP-a, što je najveći deficit u prethodnih 10 godina“, konstatuje profesor Arsić, objašnjavajući da je pogoršanje trgovinskog bilansa najvećim delom posledica rasta uvoza energenata. A Srbija je energente kao i većina planete nabavljala po astronomskim cenama, s tim što je naša zemlja ušla u dodatni problem uvoza skupe struje.
„Privreda Srbije će ući u 2023. godinu s preovlađujućim negativnim trendovima – opadajućim trendom privredne aktivnosti, stagnacijom na tržištu rada, visokom inflacijom i visokim spoljnim deficitom“, konstatuje profesor Arsić, sagledavajući osnovne ekonomske pokazatelje u zemlji.
J. A.

Građani prestravljeni 2023. godinom

Srbija je na trećem mestu u svetu i prvom u regionu po indeksu pesimizma, pokazalo je novo globalno istraživanje međunarodne asocijacije Gallup International. U konkretnom slučaju istraživanje je posebno važno jer ljudi nisu upitani boje li se rata, prirodnih katastrofa ili novih pandemija. Reč je o tome da su građani Srbije najuplašeniji za svoju egzistenciju u čitavom regionu, a da su po uverenju da će ova godina biti još gora nego prethodna, na trećem mestu u svetu. Čak 64 odsto žitelja Srbije smatra da će u 2023. živeti lošije nego lane, a čak 76 odsto ispitanika veruje da će 2023. biti godina ekonomskih poteškoća. Zanimljivo je da svega devet odsto anketiranih deli uverenje vlasti da će ovo biti godina „ekonomskog prosperiteta”. U čitavoj Evropi se još gorem nego građani Srbije nadaju žitelji Poljske i Češke, što i ne čudi ako se zna da su pored Mađarske ove zemlje bile posebno pogođene ratom u Ukrajini, poskupljenjima, inflacijom i ogromnim pritiscima na tržište rada zbog velikog broja izbeglica, pre svega u Poljskoj.
J. A.

Prosek kao sveti gral

Prosečna plata za oktobar 2022. bila je 75.353 dinara. Međutim, više od polovine zaposlenih ima platu koja je 20.000 dinara manja od prosečne, odnosno još manja, budući da polovina zaposlenih ima zaradu do 57.000 dinara. A tu nalazimo i armiju od oko 400.000 ljudi koji žive na minimalcu.
Što se penzionera tiče, situacija je još i gora. Naime, prosečna penzija danas je u odnosu na prosečnu plata najmanja od 2008. godine. Uz to, u maju prošle godine, prema podacima PIO fonda, čak milion penzionera prima ček manji od 30.000 mesečno, odnosno penziju manju od prosečne (31.724 dinara). Od toga, oko 100.000 ljudi prima penziju do 10.000 dinara, 190.000 najstarijih prima mesečno od 10.000 do 15.000, a čak 260.000 penzionera mesečno živi sa penzijom koja se kreće od 15.000 do 20.000 mesečno.
J. A.

Mijat Lakićević,
Novi magazin, 12. januar 2023.

Laž godine

Neprestani pokušaji vlasti da ekonomsku situaciju u Srbiji prikaže mnogo boljom nego u celoj Evropi pokazuju se kao jedna velika obmana i teška neistina

Država je preuzela teret krize na sebe.

Na kraju svake godine, već je to neminovnost, rezimira se ostvareno, svode se bilansi, izdvajaju se najvažniji događaji; u poslednje vreme bira se izjava, pa čak i (samo) reč koja je obeležila proteklih 12 meseci. Ne znam da li postoji neki konkurs za izbor laži godine, ako nema, trebalo bi ga izmisliti. U Srbiji bi tu „laskavu titulu“ za 2022. mogla da ponese rečenica sa samog početka ovog teksta, dakle: „država je teret krize preuzela na sebe”.

Možda ona, ta laž, nije najbezočnija, možda nije ni najbrutalnija, pa čak ni najveća, ali je – najdublja. Jer ona zadire u same temelje društva, tiče se bazičnih odnosa u jednoj državi – zato je najdublja.

Sa druge strane, nijednu drugu rečenicu državni funkcioneri i službenici, od najnižih do najviših, od lokalnih do republičkih, nisu tako često ponavljali, tako da je ona postala i najšire rasprostranjena laž.

Najpre, kao „entitet” koji ne raspolaže nikakvim sopstvenim sredstvima, tj. koji sve čime raspolaže mora da, silom ili milom, preko raznih dažbina, uzme od drugih, država ne može neposredno na sebe preuzimati ni bilo kakve vanredne novčane obaveze. Ako državu pak posmatramo kao skup konkretnih ljudi koji obavljaju određene poslove i „radne zadatke”, očigledno je da ni oni na sebe lično ne preuzimaju nikakav finansijski teret.

Ono što se stvarno desilo, tj. što je država zaista uradila, jeste to da je teret krize preraspoređen. S jedne strane tako što su građanke i građani ono što nisu platili na mostu platili na ćupriji. Dakle, ono što nisu platili (i što neće platiti) kroz povećanu cenu energenata (električne energije i prirodnog gasa), platili su izvršavajući svoje poreske obaveze i puneći tako budžet iz kojeg se pokrivaju gubici javnih preduzeća (Elektroprivrede Srbije i Srbijagasa, konkretno). Prema proceni Fiskalnog saveta, to će stanovništvo Srbije koštati oko četiri milijarde evra.

Pri čemu, to nije nevažno, cenu ove i ovakve redistribucije plaća siromašniji deo stanovništva, pošto, ilustracije radi, poreze plaćaju i oni koji ne potroše ni kilovat-čas struje ili ni kubik prirodnog gasa.

Sa druge strane, pošto je deo povećanih budžetskih rashoda pokriven (i tek će biti pokrivan) zaduživanjem, najveći deo tereta krize prebačen je na buduće generacije. Jer, one će danas uzete kredite sutra-prekosutra morati da vraćaju. A ne zaboravimo, samo u poslednje tri godine aktuelna vlast je Srbiju zadužila za oko 10 milijardi evra. I podsetimo – javni dug je u poslednjih desetak godina više nego udvostručen: sa oko 15 milijardi evra 2012, kada je Vučić preuzeo državno kormilo, na 33 milijarde evra, koliko će dostići na kraju 2022. godine.

Taj enormni rast duga maskiran je stalnom pričom o navodnoj liderskoj poziciji Srbije. Tako su i najviši državni zvaničnici govorili kako će Srbija kovid-krizu prebroditi s najmanje oštećenja, tj. s najmanjim padom bruto domaćeg proizvoda. Zatim su govorili da će Srbija ostvariti najbolje „kumulativne” rezultate, tj. da će imati najveći rast BDP-a u 2020. i 2021. godini zajedno. Na kraju, nedavno je to isto obećano za 2021. i 2022. godinu.

Ništa od toga nije se pokazalo kao tačno. Prema rezultatima u pandemijskoj 2020, Srbija se s padom od 0,9 odsto našla „tek” na petom mestu – iza Irske (koja je imala rast BDP-a od 3,4 odsto), Turske (+1,8 odsto), Norveške i Litvanije (koje su imale pad BDP-a od 0,8 odsto). Irska i Turska bolje su od Srbije (koja je imala kumulativni rast od 6,5 odsto) pregurale 2020. i 2021. godinu (sa rastom od 19,7 odnosno 10,9 odsto). Konačno, ako se gledaju prošla i ova godina zajedno, bolje od Srbije (rast BDP-a od 10 odsto – 7,5 odsto u 2021. i 2,5 odsto u 2022) su i Hrvatska (sa rastom od 19 odsto – 13 odsto u 2021. i šest odsto u 2022) i Crna Gora (procenjen rast od 17 odsto).

Evropa je propala, samo to još ne zna. Takav se utisak mogao steći ove godine slušajući predstavnike aktuelne vlasti i gledajući njene medije. Protesti koji su se zbog rasta cena održavali u pojedinim evropskim gradovima dobijali su ovde udarno mesto u centralnim informativnim emisijama. Kad, ne lezi vraže, ispostavilo se da je inflacija u Srbiji znatno viša nego u (zapadnoj) Evropi. Na kraju novembra, u poređenju sa istim mesecom prethodne godine, rast cena u Srbiji dostigao je 15 odsto, dok je u Evropskoj uniji iznosio 11 odsto. Toliko je bio u Austriji, u Nemačkoj je bio nešto iznad 10 odsto, koliko i u Belgiji. Najveća je inflacija bila u Italiji (13 odsto), a najmanja u Španiji (6,6 odsto) i Francuskoj (7,1 odsto). U stvari, prosek je Evropskoj uniji kvario njen istočni deo jer je u zemljama centralno-istočne Evrope iznosila 17 odsto. Ali tu je sa inflacijom od 23 odsto prednjačila Mađarska, pa to nije bilo poželjno pominjati.

Monetarne vlasti Srbije u svoju odbranu ističu da je dve trećine inflacije „uvezeno”, tj. posledica zbivanja na svetskom tržištu, pre svega energenata. Primetno je, međutim, da su u Srbiji manje skočile cene uvozne robe, konkretno energenata (za 19 odsto; u CIE 40,2 odsto, u EU 47,6 odsto) nego cene onoga što sami proizvodimo, posebno hrane (u Srbiji 22,6 odsto, u CIE 27,1 odsto, u EU 17,9 odsto). Pri čemu su još cene osnovnih životnih namirnica (brašno, ulje, šećer) bile zamrznute, odnosno pod kontrolom su Vlade.

Sve u svemu, neprestani pokušaji vlasti da ekonomsku situaciju u Srbiji prikaže mnogo boljom nego u celoj Evropi pokazuju se kao jedna velika obmana i teška neistina.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 28. decembar 2022.

Zlatna groznica

Nakon što je Slobodan Milošević početkom devedesetih u blizini vojvođanskog sela Turija pronašao naftu, u zemlji je nastao takav lom i krš da se od njega Srpkinje i Srbi ni do danas nisu oporavili. Nije valjda da nas i Vučić priprema za neka slična vremena

Jedva da je prošlo nekoliko sati otkako je Fonet objavio da je Srbija po razvijenosti u Evropi, prema podacima Eurostata, na četvrtom mestu otpozadi, tj. da je „četvrta po siromaštvu”, kako je glasio naslov teksta, a predsednik Aleksandar Vučić je (kao po onoj čuvenoj Mladićevoj komandi „raspameti”) uzvratio još žešćom vatrom, obznanivši da je u Srbiji pronađeno basnoslovno bogatstvo. Preciznije – zlato. „Kao da nas je bog pogledao”, sav je treperio Vučić.

Krečenje Srbije

Oni koji, silom prilika, malo duže pamte, odmah su se setili kako je pre tridesetak godina Slobodan Milošević pronašao „tečno zlato“, tj. naftu. Vučiću, međutim, kao da je bilo malo da pronađe samo jedno, tj. „klasično“, odnosno žuto zlato nego je morao da pronađe i – belo. To jest – kalcit.
Pošto je kalcit u stvari neka vrsta kalcijum karbonata (hemijska formula CaCO3), u narodu poznatog kao krečnjak, onda je najpre predsednik objasnio – a zatim su svi ostali to ponavljali – da se zaista radi o krečnjaku, ali (navodno) superčistom, više od 99 odsto, što ga čini retkim i, razume se, skupim.
Da bi još malo zagolicao maštu već raspamećenog stanovništva, Vučić je celu priču obavio dodatnom misterijom. Nije hteo da otkrije lokaciju potencijalnih/budućih rudnika, štaviše, naglasio je da to zna samo „troje ljudi”. Rekao je, doduše, da je reč o „jednom od najsiromašnijih delova Srbije”, ali to, s obzirom na rasprostranjenost bede u našoj zemlji, može da se odnosi i na dve trećine njene teritorije. Nije Vučić rekao, takođe, ni kolike su rudne rezerve, ni kada bi eksploatacija mogla da počne, niti koliko bi sve to, makar otprilike, moglo da vredi. Šta je onda mogla ministarka rudarstva Dubravka (nekad Negre, sada) Đedović nego da, nekoliko dana kasnije, kaže da je reč o milijardama evra.
Sa druge strane, neke stvari, koje kao da su se predsedniku otele iz usta, deluju zbunjujuće. Otkud, naime, tolika euforija ako je (novootkriveno, mada u stvari još sakriveno) nalazište zlata, kako je rekao predsednik, „među 80 najvećih u Srbiji”. Čovek najpre pomisli da mora da je u pitanju greška jer biti osamdeseti u Srbiji, koja ne spada u velike proizvođač zlata na svetskom nivou, ne izgleda kao neki veliki uspeh. Kada je lane otvaran rudnik Čukaru Peki, koji je s rezervama od 80 tona zlata (pored 1,3 miliona tona bakra) najavljen kao najveći revir ovog plemenitog metala u Srbiji i koji bi (s godišnjom produkcijom od tri tone) Srbiju trebalo da podigne na drugo mesto po proizvodnji zlata u Evropi, odmah iza Finske, bilo je mnogo manje pompe.
Zlatna groznica je, u stvari, predsednika Vučića uhvatila još pre tri godine, samo to nije uzimano ozbiljno. U maju 2019, setiće se mnogi, Vučić je doneo odluku da se povećaju zlatne rezerve. Sa tadašnjih 20 tona najpre na 30 do kraja iste godine, a zatim, u narednih 18 meseci, na 50 tona. Kako su pisale novine, Vučić je u jednom trenutku „pozvao guvernerku Narodne banke Srbije Jorgovanku Tabaković i nadležne iz Ministarstva finansija i doslovce im dao zadatak: ‘Kupujte zlato, Srbija mora da bude sigurna’.”
Od tada je prošlo dva puta po 18 meseci, a cilj nije ispunjen, ali to nije toliko važno. Štaviše, i bolje da je tako. Naime, kako je pisao nedavno preminuli veliki ekonomista Vladimir Gligorov, vrlo je „nejasno zašto bi se povećavale rezerve u zlatu. Ne samo zato što cena zlata varira već i zato što je nejasno šta se time postiže, a što se ne može postići kupovinom stranih obveznica koje su gotovo lišene rizika”. Ali, zaključio je Gligorov, „svaka autokratska vlast teži da se ‘pozlati’. Neke autokrate vole zlato u palatama, a neki opet gomilaju rezerve u zlatu.”

Primer Španije

Da nije zlato sve što sija, zna se odavno, ali ni da pravo zlato ne mora da donese sreću i napredak, takođe nije nepoznato. To važi kako za pojedince tako i za narode. Danas su najveći proizvođači zlata u svetu Kina (2020. proizvela 370 tona) i Rusija (330 tona), ali to njihovo stanovništvo ne čini ni približno najbogatijim u svetu.
Kada je pak o Srbiji reč, kao osobito poučno moglo bi da posluži, ma koliko i prostorno i vremenski udaljeno, špansko iskustvo. Početkom 16. veka u Španiju su, piše Dejvid Lendis u knjizi Bogatstvo i siromaštvo nacija, počele da se slivaju ogromne količine zlata i srebra iz Južne i Srednje Amerike. Zemlja je bukvalno plivala u bogatstvu. Međutim, polako je to zlato počelo da se odliva prema Holandiji i Flandriji (delu današnje Belgije), Italiji, Engleskoj. Tamo su Španci kupovali sve što im je bilo potrebno, od hrane preko tekstila do brodova i oružja. Oružje im je trebalo za ratove koje su, zaslepljeni novostečenim bogatstvom, vodili.
Nije prošlo mnogo, a španska država je zapala u ogromne finansijske probleme. Bankrotirala je čak tri puta: 1557, 1575. i 1597. godine.
Sa ekonomskim propadanjem poklopilo se, štaviše, dobrim delom mu je i prethodilo, duhovno nazadovanje. Ono je povezano s jačanjem verskog ekstremizma. Španska inkvizicija je i danas pojam ljudske beslovesnosti i bestijalnosti.
Već 1521. godine zabranjeno je ne samo štampanje nego i čitanje tzv. jeretičkih spisa – na bilo kom jeziku. Godine 1558. za uvoz knjiga bez dozvole i neovlašćeno štampanje propisana je smrtna kazna.
Istovremeno počinje progon pojedinih delova stanovništva, ne samo Jevreja, mada njih na prvom mestu, već i velikog broja ljudi čije je mišljenje smatrano (moralno-politički) nepodobnim.
„Crkvene i svetovne vlasti su se udružile da kontrolišu misli, znanja i uverenja… Univerziteti su se sveli na centre indoktrinacije, a nepravoverne i neobične knjige odložene su u Index Librorum Prohibitorum, dok su se prihvatljive knjige objavljivale sa zvaničnim imprimatur (‘odobreno štampanje’), zabranjivani su naučni radovi… Subverzivni naučnici su ućutkani i prisiljeni da se odreknu sebe.”
„Proganjanja su dovela do neprestanog ‘lova na veštice’, s plaćenim cinkarošima, ‘radoznalim’ susedima i rasističkom opsednutošću čistom krvlju (limpieza de sangre).”
„Samoizolacija je bila drastična… Tako su Iberija i mediteranska Evropa potpuno propustile da se priključe takozvanoj naučnoj revoluciji”, zaključuje na kraju Lendis.
Ovo je ipak 21. vek, podudarnost ne može biti stopostotna, ali neke sličnosti sa današnjom Srbijom prosto zapanjuju. Nema sada, naravno, bukvalnog spaljivanja „veštica”, ali umesto toga ima proglašavanja izdajnika i nazivanja ljudi ološem.
Nema formalnog zabranjivanja knjiga, ali „imprimatura” i dalje ima: podobni pisci dobijaju državne sinekure, njihove knjige se štampaju o državnom trošku, da bi ih država potom i otkupljivala, dok su ostali prepušteni sebi i svojoj nevolji.
Univerzitet popušta pod naletima crkve i prilagođava se crkvenim zahtevima, umesto da bude obrnuto. Profesori univerziteta otvoreno govore o potrebi indoktrinacije studenata, akademici o „nepatriotskoj nauci”.
Ideološka inkvizicija, na inicijativu ili uz podršku crkve, prekraja školske udžbenike, naučna saznanja žrtvuju se religijskim dogmama.
Ne govori se, doduše, o čistoći krvi, ali se govori o čistoći gena, naravno srpskog, i potrebi da se on sačuva od stranog uticaja i zagađenja.
Konačno, ali nikako najmanje važno, Srbija zaista klizi ka nekoj vrsti samoizolacije, udaljavanja od najrazvijenijeg, ne samo u materijalnom nego pre svega u duhovnom smislu, dela čovečanstva.
Predsedniku Srbije se ne može osporiti osećaj za politički marketing. Mada taj marketing sve više liči na Miloševićev. Nakon što je, naime, kako je gore već rečeno, Slobodan Milošević početkom devedesetih u blizini vojvođanskog sela Turija pronašao naftu, u zemlji je nastao takav lom i krš da se od njega Srpkinje i Srbi ni do danas nisu oporavili. Nije valjda da nas i Vučić priprema za neka slična vremena?

Mijat Lakićević
Medija centar, 23. decembar 2022.

Vučićevi cenzori

Već smo se naslušali patriota do poslednje kapi tuđe krvi, jasno je naravno i njima da ovde više nikakvog rata ne može biti, a ako do nečega dođe, oni sigurno neće biti u prvim redovima. Osim ako ne računamo redove onih koji beže

Cenzure je, na ovaj ili onaj način, bilo i u SFRJ, tj. u Socijalističkoj Republici Srbiji. Ali oni koji su to tada radili nikada se nisu time nešto posebno dičili. Znali su da je to nešto neprilično demokratskom društvu, pa makar to bila i „narodna demokratija“, kako se po marksističkoj teoriji nazivala vladavina komunističke partije.

Danas se situacija promenila, pa se cenzori svojim funkcijama hvale, kao što je to uradio jedan doktor nauka na televiziji s nacionalnom frekvencijom koja se u poslednje vreme – teško da je slučajna ta podudarnost – prepoznaje po podršci Putinovom razaranju Ukrajine.

Reč je, ako neko slučajno ne zna, o prekrajanju udžbenika biologije koje je, nakon intervencija patrijarha Irineja i promptne reakcije Ministarstva prosvete, izvršila specijalno određena šestočlana komisija. Od ovog slučaja, tj. otkako je biologija stavljena na Index prohibitorum, prošlo je više od mesec dana, ali mu je pomenuta, takoreći ničim izazvana, TV epizoda udahnula novi život. Posebno onaj njen deo gde je na zapažanje voditelja da sličnih problema ima i sa istorijom, dotični odgovorio da za istoriju nije stručnjak. Dok za biologiju, sa diplomom Filozofskog fakulteta, nesumnjivo jeste.

Ovo valjda bolje od svega ilustruje intelektualnu – a bogami i moralnu – beskrupuloznost tih ljudi. Kakva je smetnja sad da oni, recimo, naučnu teoriju da je Zemlja okrugla proglase ideologijom – kao što su uradili sa moralno-politički nepodobnim lekcijama iz biologije – da je kao takvu izbace iz školskih učila i zamene onom „pravovernom“, da je Zemlja ravna ploča koja stoji na leđima slonova ili kitova, oko toga još nema pune saglasnosti (nije baš ni da u njihovom svetu vlada jednoumlje).

Da se ljudi koji nemaju nikakvih kompetencija, ne samo u biologiji nego i u prirodnim naukama uopšte, jer su svi odreda društvenjaci, usude da odlučuju o nečemu što je potpuno izvan njihovog znanja, to se zaista retko dešava, ako se ikada dosad i desilo. I u diktaturama vladari su morali da se pomuče da pronađu ljude s formalnim stručnim pokrićem koji bi za njih odradili neke prljave poslove. Ovde – jok; Vučić ni oko toga više ne mora da se trudi.

Poput Kovačevićevih Čvorovića, i ovi Vučićevi ne traže nikakvu nadoknadu, a ako ih se za Dan bezbednosti sete – sete; to bi im bila najveća nagrada.

Kad smo već kod nauke o životu, sve češće se čuje, opet pre svega iz medija s nacionalnim „pečatom“, kako stanovništvo Srbije, naročito velikih gradova (važi to i izvan njenih granica, na primer za Banjaluku) čine mekušci, ljudi razmaženi visokim standardom i dobrim životom, nespremni za patnje i odricanja.

Neće Srbi da ginu – ponavljaju oni zapravo staru jadikovku Dobrice Ćosića. Mada, ima i onih koji hoće. Eto, recimo, Dragoslav Bokan. Đe gođ je bio, svuđ je poginuo, da parafraziram one nezaboravne pozorišne predstave. Tako da nam se vratio još širi nego što je bio.

Već smo se naslušali patriota do poslednje kapi tuđe krvi, jasno je naravno i njima da ovde više nikakvog rata ne može biti, a ako do nečega dođe, oni sigurno neće biti u prvim redovima. Osim ako ne računamo redove onih koji beže.

Nije ni čudo, mada možda na prvi pogled ne izgleda tako, da se svi ovde (ne)pomenuti likovi pojavljuju na jednoj frekvenciji. Jer, svi su oni na istoj talasnoj dužini, program je ono što ih povezuje u isti idejno-politički snop.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 3. novembar 2022.

Srpski blok

Vučiću ponestaju sveže ideje. Jer ova o „normalnoj i pristojnoj Srbiji“ stara je gotovo punu deceniju

Jedno se Aleksandru Vučiću ne može osporiti: majstor je za zamajavanje javnosti. Sve bi to bilo podnošljivo kad ne bi imalo svoju cenu. Koju, naravno, plaćaju građani Srbije. Jer njihova zemlja stalno zaostaje.

Najnoviji primer je najava osnivanja „Srpskog bloka“. „Srbiji je potreban novi blok, blok pristojne i normalne Srbije – Srpski blok“, rekao je Vučić u utorak, 30. avgusta.

Kao i obično, još uvek aktuelni predsednik SNS-a bio je nejasan, nedorečen i konfuzan. To je, razume se, otvorilo prostor za raznorazna tumačenja, spekulacije i nagađanja: da li će to biti formalna ili neformalna organizacija, neka nova (čvršća) koalicija ili nova partija, udarna pesnica srpskog sveta ili nešto šesto. Sve u svemu – ćorava posla. Jer, šta god da bude, biće samo novo pakovanje. Za Vučićevu ničim ograničenu vlast.

Zanimljivo je ovde, međutim, nešto drugo. Vučiću ponestaju sveže ideje. Jer, ova o „normalnoj i pristojnoj Srbiji“ stara je gotovo punu deceniju. Naime, još u decembru 2013. godine – tada u funkciji „pepevea“, tj. prvog potpredsednika vlade – Vučić je izjavio: „Pristojna i normalna Srbija je nešto za šta se borimo.“ „Takva Srbija nije više tako daleko“, dodao je.

Kako sada vidimo, ta i takva Srbija još je dalje nego što je tada bila. Više se i ne govori da je takoreći nadohvat ruke. Naprotiv, sada je potrebno uložiti još veće napore, još više ujediniti snage, formirati čak i „Srpski blok“ ne bi li se nekako do nje došlo.

To nazadovanje je najuočljiviji i najvažniji rezultat desetogodišnje vladavine Aleksandra Vučića.

Mijat Lakićević
31. avgust 2022.

Vazali i ostali

Rat koji se trenutno odvija na tlu Ukrajine nije sukob Rusije i Amerike nego Putinov napad na evropsku civilizaciju. I takođe Putinov pokušaj da svet vrati pola veka unazad, u doba kada je njime vladala „ravnoteža straha“ između supersila naoružanih atomskim bombama

Kada su Jožu Mencingera, arhitektu slovenačkog monetarnog sistema, uvođenja tolara i kasnije prelaska na evro, početkom devedesetih, kada se Slovenija osamostaljivala, pitali kakva bi želeo da bude njegova nezavisna “dežela”, poznati ekonomista je odgovorio – dosadna.

To je, u najkraćem, značilo da se politički konkurenti ne tretiraju kao državni neprijatelji i izdajnici, da se društveni sporovi rešavaju u parlamentu, da funkcionišu institucije. Drugim rečima – da nema lidera, tj. da nema potrebe za spasiocima i izbaviteljima.

U Srbiji pak – koja je i tada, pre tridesetak godina, bila na suprotnoj strani od Slovenije – malo, malo, pa neko zavapi za liderom. Ne samo u Srbiji nego i šire, naročito u Evropi, kojoj se nedostatak liderstva uzima kao najveća mana.

Kada se, sa druge strane, počnu nabrajati lideri, onda lista ide otprilike ovako: Si Đinping, Putin, Erdogan, Orban, Vučić. Nje teško zapaziti da su sve zemlje čiji su oni čelnici uglavnom nedemokratske, neke su, što bi se reklo, “klasične diktature” (Kina, Rusija), te da su svi ti lideri zapravo manji ili veći diktatori.

Nije mnogo drugačije bilo ni u prošlosti iako se danas često iznosi žal za tim vremenom. Istorija je pokazala da su mnogi koji su tada smatrani liderima zapravo bili ljudi bez vizije, načela i ideala, da su se ponašali vrlo oportunistički i donosili kratkovide odluke. Odsustvo slobode i demokratije, od sasvim prosečnih ljudi, koji su u jednom trenutku obavljali visoke političke funkcije, (na)pravilo je lidere bez ikakvog pokrića, što su posle milioni platili glavom.

Danas kada je, posebno zahvaljujući novim komunikacionim tehnologijama, demokratija mnogo veća, a pristup informacijama slobodniji, znatno je lakše detronizovati potencijalne kandidate za harambaše. Zato u Evropi nema lidera, ali ima nezavisnog sudstva, profesionalne policije, slobodnih medija, pristojne administracije… Bar mnogo više nego u ostalim delovima sveta, pogotovo onima gde stoluju lideri.

Na to se nadovezuje druga, još značajnija optužba na račun Evrope – neiskrenost i licemerstvo. Navodno, da stvarno hoće, EU bi nas davno primila pod svoje okrilje, ali nas u stvari neće, pa nas omalovažava i zavlači. Bilo bi dobro da oni koji tako govore bar jednom kažu kada je to moglo da se desi, u kom je to trenutku, posle 2000, naravno, Evropa mogla da kaže: “Srbijo, moja si”.

Posle prvih koraka u dobrom smeru, premijer Zoran Đinđić je mučki ubijen. Nakon toga, za vreme Koštunice, Tadića i sada Vučića, dakle već dve decenije, Srbija vodi politiku koja je u manjoj ili većoj meri protivna politici EU. Poslednjih desetak godina ta je politika doživela pravu “eskalaciju”. Evropska unija je neprekidno na meti oštre kritike – kako preko Vučićevih najbližih saradnika tako i preko medija pod njegovom kontrolom – komentari na njen račun su često zluradi i maliciozni, doprinos Evrope razvoju Srbije svesno se prećutkuje. Na drugoj strani, odvija se proces sve većeg približavanja Rusiji, čiji se doprinos višestruko preuveličava; prema Putinu se gaji idolopoklonički odnos.

Kad se sve skupi, u odnosu Srbija–Evropa, zapravo je u politici, tj. praktičnom ponašanju Srbije bilo mnogo više neiskrenosti i licemerstva nego u ponašanju Evropske unije. Takvog nekog poput Srbije ne biste trpeli ni za kafanskim stolom, a kamoli da ga primite u kuću.

 Iz toga proizlazi sledeća, možda i najteža optužba – da je Evropa postala „vazal“ Amerike. Posebno je zanimljivo da ova teza dolazi pre svega iz provučićevskih krugova, ali i iz onih koji su Vučiću suprotstavljeni.

U stvari, pre bi se moglo reći obrnuto. Amerika sa svojom vojnom silom dođe kao neka vrsta evropske pretorijanske garde. S obzirom na to da Evropska unija kao mirovni projekat – zasnovan na temeljnim vrednostima zapadne civilizacije kao otvorenog društva i liberalno-demokratskog pravno-političkog poretka – zapravo je relativno labava konfederacija koja nema svoju vojsku, uloga Amerike je da, kad se za tim ukaže potreba, štiti Evropu od agresora.

Rat koji se trenutno odvija na tlu Ukrajine nije sukob Rusije i Amerike nego Putinov napad na evropsku civilizaciju. I takođe Putinov pokušaj da svet vrati pola veka unazad, u doba kada je njime vladala „ravnoteža straha“ između supersila naoružanih atomskim bombama.

Kao što sam već pisao, ma koliko to ne bilo u njenom materijalnom interesu, Evropa je morala da se suprotstavi Putinovoj Rusiji jer joj to nalažu moralne vrednosti na kojima je zasnovana (sloboda, jednakost, bratstvo).

Krajnji Putinov cilj je, zapravo, da sruši osnovnu ideju evropskog prosvetiteljstva – večni mir i svetsku vladu. To je, naravno, protivno i interesima Rusije i ruskog naroda. O tome je danas i ovde reč. Zato Putin ne sme da pobedi.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 2. jun 2022.

Istok i Zapad

Vučić bi da se ponaša po principu „umiljato jagnje dve majke sisa“, kao da su drugi „sisali vesla“

Predsednik Rusije Vladimir Putin reče pre neki dan da „sankcije koje je Zapad uveo Rusiji nanose štetu zemljama koje su ih uvele“. Na srpskim (para)državnim, tj. medijima s „nacionalnom frekvencijom“, po pravilu se čuje još „tvrđa“ verzija – da od tih sankcija više štete ima Evropa nego Rusija. Ovo drugo je teško dokazati, naročito u „dubokoj Rusiji“, ali da Evropa trpi štete od politike koju vodi – nesporno je.

Međutim, to samo govori u prilog Evropi, Zapadu i zapadnoj civilizaciji uopšte.

Zapadu se često, u Srbiji naročito, pripisuju samoživost i sebičluk, da vodi računa samo o svojim interesima i slično.

Na ukrajinskom primeru Evropa je pokazala da nije zaboravila na evropske vrednosti. Da se rukovodila pre svega sopstvenim interesima, pustila bi Ukrajinu niz vodu, a svoje odnose sa Rusijom nastavila kao da se ništa ne događa. Imala bi gasa i nafte koliko hoće, možda samo nešto malo skuplje, ne bi je brinule nestašice hrane i mogla bi mirno da nastavi sa razvojem i oporavkom od teških posledica dvogodišnje krize izazvane epidemijom korone. Ne, nova kriza uopšte joj nije bila potrebna.

Uprkos tome, Evropa je izabrala da se suprotstavi ruskoj agresiji i stane na stranu Ukrajine. Neposredno uključenje u rat, zbog ruske pretnje da će upotrebiti atomsko oružje – koja se ipak nije mogla smatrati praznom puškom – bilo je suviše rizično. Nema sumnje da bi u tom ratu Zapad pobedio, ali bi cena, pre svega u ljudskim životima, bila nesaglediva. Za Zapad ljudski život nešto znači, za Putina to je samo potrošni materijal. Da ne govorimo o nesrazmernom materijalnom bogatstvu koje bi bilo uništeno na jednoj i drugoj strani.

Pomažući slabijem i napadnutom od mnogostruko jačeg, i sama zbog toga trpeći veliku štetu, Evropa je pokazala svoju ljudskost.

Kada je pak o Srbiji reč, Srbija je izabrala da podržava Ukrajinu, ali tako da je to ništa ne košta. Štaviše, nastavljajući dobre odnose sa Rusijom, ona iz toga izvlači (makar očekuje da će izvući) veliku materijalnu korist. Prelazeći ćutke preko razaranja ukrajinskih gradova i stradanja ukrajinskih civila, podržavajući praktično Rusiju – možda ne toliko zvanično, ali preko Vučiću bliskih medija nesumnjivo – Srbija je pokazala svoje dehumanizovano lice i veliku moralnu anomiju. I, naravno, potpuno okrenula leđa Evropi.

Istovremeno, kakve li neslane šale, Vučić govori da „Evropska unija nema alternativu“ i da će Srbija još odlučnije biti na evropskom putu. I to odmah pokušava da materijalizuje praveći sa Stelantisom, velikim automobilskim konzorcijumom (petnaestak članova: Fijat, Opel, Pežo, Sitroen, Krajsler, Maserati, Lanča… da pomenem samo najpoznatije) dogovor o proizvodnji električnih automobila u Kragujevcu.

Vučić bi da se ponaša po principu „umiljato jagnje dve majke sisa“, kao da su drugi „sisali vesla“.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. maj 2022.

Vučićev mali državni udar

Isključenje nosećih državnih ustanova, Skupštine i Vlade iz odlučivanja o najvažnijim državnim poslovima i njihovo stavljanje u ruke jednog tela zaduženog za vojnopolicijska pitanja poslednja je faza u obesmišljavanju pravno-političkog sistema definisanog Ustavom

Tek što je najavio da će Srbija ubuduće snažnije gaziti evropskim putem, Aleksandar Vučić je krenuo suprotnim smerom. Po povratku iz Berlina i Brisela, posle niza bilateralnih i multilateralnih sastanaka, dakle posle vrlo žive, što bi se reklo, diplomatske aktivnosti, Vučić je zakazao sastanak – Saveta za nacionalnu bezbednost.

Ni Skupštine – da poslanike makar (na tajnoj sednici) obavesti o onome što je video i čuo; ni Vlade – da makar čuje mišljenje tela koje po Ustavu upravlja zemljom, nego baš pomenutog saveta koji Ustavom nije ni predviđen.

Jeste da su Skupština i Vlada u tzv. tehničkom mandatu – ako je neko pomislio da to može biti Vučićev alibi – ali u istom je statusu i on sam. A ni Savet nema jači legitimitet.

Umesto da, u skladu sa obećanjem, jača institucije i transparentnost vlastitog rada, Aleksandar Vučić je ključna nacionalna pitanja gurnuo u tamni vilajet tajnih službi i strogo pov. skrivenih informacija.

Kad god se opusti i radi po sopstvenom nahođenju, Vučić pokaže da mu za sprovođenje svoje vladavine treba još samo nekoliko odanih oficira (kako god se, inače, zvala njihova funkcija) te da mu je čitav institucionalni konstrukt samo dekor koji ga sputava i ograničava. Jer, on između sebe i naroda, osim (eventualno) TV kamera, ne želi druge posrednike, on s njim (hoće da) komunicira direktno.

Strateško pitanje spoljnopolitičke (pa i generalno političke) orijentacije zemlje izmešteno je iz sfere politike, tj. iz tela izabranih (kako-tako) od građanki i građana, u manje-više neformalne centre moći.

Isključenje nosećih državnih ustanova, Skupštine i Vlade iz odlučivanja o najvažnijim državnim poslovima i njihovo stavljanje u ruke jednog tela zaduženog za vojnopolicijska pitanja poslednja je faza u obesmišljavanju pravno-političkog sistema definisanog Ustavom. Moglo bi se čak reći, šire gledano, da to predstavlja jedan pravi mali Vučićev državni udar. Koji nije naišao ni na kakve reakcije.

Srbija je skuvana, kao ona žaba.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 16. maj 2022.