Aleksandar Vucic

Vučić, Putinov saveznik

Srbija je danas u Evropi, ali i šire, izolovana kao što nikada u svojoj istoriji nije bila. Držeći se Putina, Aleksandar Vučić zarad očuvanja sopstvene vlasti žrtvuje Srbiju i srpske nacionalne interese, gde god da Srpkinje i Srbi žive, a naročito na Kosovu (i Metohiji)

Biti jedini saveznik ruskog predsednika Vladimira Putina u Evropi – Lukašenko se tu iz više razloga ne računa – jedini saveznik diktatora koji svoje protivnike surovo muči i na kraju ubija – to je „status“ Aleksandra Vučića danas.

Time što nije ustao da pozdravi Juliju, sad već nažalost udovicu Alekseja Navaljnog, Aleksandar Vučić je pokazao svoje pravo lice. Pokazao je odsustvo svakog poštovanja, ne samo prema supruzi umorenog čoveka nego i prema svim političkim prognanicima i žrtvama državnog nasilja.

Ali pokazao je Vučić i da se vrlo loše snalazi u iznenadnim situacijama, u prilikama koje nije sam priredio i za koje nije stigao da se pripremi. Zato je, kada se malo pribrao, organizovao marketinšku kampanju kontrole štete. Pa je organizovao razgovore u televizijskim emisijama – mada, naravno, ne kao njihove udarne teme – u kojima su za smrt Navaljnog krivcima proglašavani svi – osim Vladimira Putina.

Glavno što je tim povodom uspela da primeti omiljena Vučićeva voditeljka na ružičastoj televiziji jeste da je Julija Navaljna bila – našminkana. Umesto makar onog, što se kaže, ženskog saučešća – vulgarni cinizam i omalovažavanje žrtve.

Iz toga je nekako proistekla i glavna teza svih sagovornika u emisiji – da je, naime, sve to što se desilo u Putinovom Gulagu manje-više bilo očekivano. Nisu ni slutili koliko su bili u pravu. Jer zbilja, malo ko je očekivao – iako su se mnogi nadali – da će najčuveniji ruski opozicionar iz sibirskog kazamata izaći živ.

Kako će ubistvo Navaljnog uticati na zbivanja u Rusiji i Evropi, pa i u celom svetu, tek ćemo videti, i to može biti tema nekog drugog teksta. Kada je, međutim, o Srbiji reč, jedno je sigurno: „status“ Aleksandra Vučića određuje status Srbije. A to znači da je Srbija danas u Evropi, ali i šire, izolovana kao što nikada u svojoj istoriji nije bila. Držeći se Putina, Aleksandar Vučić zarad očuvanja sopstvene vlasti žrtvuje Srbiju i srpske nacionalne interese, gde god da Srpkinje i Srbi žive, a naročito na Kosovu (i Metohiji).

Pitanje je, sa druge strane, da li će i koliko još dugo Vučić moći da vodi takvu politiku. Naime, zaoštravanje odnosa između Rusije i Evrope, odnosno Zapada, navodno neutralno (a faktički prorusko) držanje Srbije u tom sukobu, sve više ugrožava ekonomski razvoj zemlje. Šta ako, recimo, ukoliko Srbija nastavi sa aktuelnom politikom, Zapad odluči da bojkotuje Ekspo 2027, kao što je bojkotovao Olimpijadu u Moskvi 1980. godine?

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 17. februar 2024.

Kad Vučić kupuje luku

Priča je toliko besmislena da je malo verovatno da i Vučić – koji, uzgred, uopšte nije neracionalan – to ne vidi. Dakle, pitanje je šta se iza ovog nerazumnog predloga/ideje krije? Kakvi i čiji interesi? Šta Vučić stvarno kupuje, odnosno prodaje?

„Srbija će da izvozi sve više, mi moramo da imamo luku. Važno nam je da koristimo kapacitete Soluna i Pireja, čak i da kupimo deo luke, određene kapacitete, 5-10 odsto. Mi imamo pare, to nije problem. Nama je potrebno da imamo brži izvoz u svet i razgovarali smo o tome“, rekao je Aleksandar Vučić posle razgovora s premijerom Grčke Kirijakosom Micotakisom.

Bubnuo i ostao živ – što bi rekao naš narod. No, ništa neuobičajeno za „vrhovnog komandanta“. Svako malo Vučić ispali neku nebulozu – da li mu je to u prirodi ili posledica marketinške strategije nije ni bitno, biće da ima ponešto od oboje – pa se onda svi oko njega češu.

Najpre, mada najmanje važno jer smo (i) na to već oguglali, jedan tako krupan i dalekosežan privredni poduhvat zahteva ozbiljnu analizu, predikciju rashoda i prihoda, isplativosti i održivosti, čime bi trebalo da se pozabavi jedan tim stručnjaka i o čemu bi, na kraju, trebalo da raspravlja i da odluku donese Vlada Srbije. To bi bio normalan put, ali odavno smo naučili da se od Vučića tako nešto ne može očekivati. Kad može centralnoj banci da naredi da kupuje zlato, što ne bi Vladi da kupi parče luke.

S tim u vezi, kad Vučić kaže „mi para imamo“, bilo bi dobro da kaže na koje pare misli. Ako je to onih nekoliko milijardi evra u Trezoru, kojima svako malo maše Siniša Mali, trebalo bi da kaže koliko od toga pripada Republici, a koliko raznim državnim entitetima – bolnice, fakulteti, policija i drugi – koji nešto naplaćuju od građana? Zašto su ti podaci tajna? Ključno je, međutim, da kada je o državi Srbiji reč, bez obzira na to što suma ne mora da bude velika, sasvim „odokativno“ oko stotinjak miliona evra – ako se ima u vidu da su Kinezi 2016. godine 67 odsto Luke Pirej platili 368,5 miliona evra – mora se imati u vidu da ona para zapravo nema. Štaviše, ona je svake godine u debelom finansijskom minusu. Samo u poslednje tri godine zadužila se za gotovo 10 milijardi evra.

Drugo, ni seljaku koji svakog dana prodaje krompir na pijaci ne pada na pamet da kupi pijacu. Niti transportnom preduzeću da kupi prugu ili auto-put. Zašto onda Vučić misli da bi trebalo da kupi luku (tj. makar pet odsto) da bi preko nje išla roba iz Srbije? Na kraju krajeva, ako kupite pet odsto preduzeća, vi niste kupili nijedan njegov fizički deo nego pravo da učestvujete u profitu. I pravo da učestvujete u odlučivanju mada se ono, sa pet odsto vlasništva, svodi na teoriju. A i kada bi Srbija kupila deo vlasništva, to korisnike, preduzeća-izvoznike ne bi oslobodilo plaćanja lučkih usluga.

Treće – neće izvoziti Srbija nego, recimo, kada je o automobilima koje Vučić apostrofira reč, proizvođač automobila. A to, ko god da je, Fijat ili neka kineska fabrika električnih vozila (na šta možda Vučić, kad se otvori rudnik litijuma, pikira), oni će sami tražiti svoja tržišta, pa i najbolje puteve do njih. Možda Vučić računa da se na ovaj način još malo približi Kinezima? Ili je to još jedno malo širenje „srpskog sveta“ kroz revitalizaciju stare (radikalske) ideje o srpskoj slobodnoj zoni u Solunu čiju je realizaciju omelo izbijanje Prvog svetskog rata, ali je u delo sprovedena u Kraljevini SHS?

Sve u svemu, priča je, racionalno gledajući, toliko besmislena da je malo verovatno da i Aleksandar Vučić – koji, uzgred, uopšte nije neracionalan – to ne vidi. Dakle, pitanje je šta se iza ovog nerazumnog predloga/ideje krije? To jest – kakvi i čiji interesi? Šta Vučić stvarno kupuje, odnosno – prodaje? Može da se nagađa, spektar čak i nije toliko širok, ali tu sferu prepuštamo drugima.

Šta god da prodaje, to nije njegovo, to je naše. I šta god da kupuje, od toga korist neće imati građani Srbije.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 14. februar 2024.

Dva minuta, druže

U ovoj zemlji, ima već više od decenije, sve je podređeno odbrani i zaštiti Aleksandra Vučića. I on sam, kada na prvi pogled štiti druge, u stvari to radi zbog sebe. Tako obezbeđuje pokornost, povećava sopstvenu moć nad potčinjenima, obezbeđuje svoju poziciju

Za dve nedelje, 31. januara 2024. godine, zastariće ključni dokaz u aferi „Dva minuta“, javili su ovih dana mediji. Da podsetimo ili da obavestimo neupućene, toga dana 2019. godine u saobraćajnoj nesreći na auto-putu između Niša i Leskovca, na naplatnoj rampi kod sela Doljevac, poginula je Stanika Gligorijević. Za nesreću je pravosnažno osuđen navodni vozač automobila u vlasništvu Javnog preduzeća „Koridori Srbije“, koji je velikom brzinom otpozadi naleteo na vozilo u kojem se nalazila Stanija. U službenom autu, prema zvaničnoj verziji, nalazio se i direktor „Koridora“ Zoran Babić, visoki funkcioner Srpske napredne stranke.

Rekli smo „navodni vozač“ jer su se od početka pojavili glasovi da je za volanom zapravo bio Babić. A u sudskom postupku koji je povodom ovog slučaja vođen, mnogo toga je ostalo mutno, nerazjašnjeno i sumnjivo. Recimo, osuđeni vozač (koji je priznao krivicu) na sudu nije znao da kaže da li je auto koji je vozio imao manuelni ili automatski menjač. Zatim, policajci koji su izvršili uviđaj rekli su da su došli iz pravca Niša, a na snimku se vidi da su stigli iz pravca Leskovca. Treće, Institut za sudsku medicinu iz Niša nije uzeo DNK sa vozačevog sedišta, čime bi se pouzdano utvrdilo ko je na njemu sedeo (ili možda i jeste, ali krije nalaze). Četvrto, vrlo brzo nakon udesa u „Puteve Srbije“ došli su službenici Bezbednosno-informativne agencije – šta tajna policija ima sa saobraćajnom nesrećom? I peto, u ovom nizu najvažnije, sestra Stanike Gligorijević Mirjana Aleksić, koja je i sama povređena u sudaru, nedavno je (utorak, 16. januar) za list Nova.rs izjavila: „Moj suprug je svojim očima video kada su Zorana Babića izvukli sa mesta vozača.“

Sve ovo, međutim, moglo bi i da se zanemari. Jer, ključno je zapravo to da na snimcima koje su zabeležile kamere na doljevačkoj rampi postoje dva minuta na kojima sve se vidi. Preciznije – na kojima se vidi nesreća: kako je do nje došlo i ko je u njoj učestvovao, odnosno, gde se ko od učesnika nalazio i u kakvoj je ulozi bio.

Problem je u tome što ta dva minuta na kojima sve se vidi – nije video niko. Tačnije, nije video niko od nadležnih, onih koji bi trebalo pre svih drugih da ih vide – i koji su, na kraju, da tragedija bude veća, o celoj stvari i presudili – dakle, ni državni tužilac ni sudija. Nasuprot tome, video ih je onaj ko ni po kojem osnovu – pravnom niti bilo kom drugom legalnom i legitimnom – nije imao pravo, nije smeo da ih vidi. Aleksandar Vučić lično. I ne samo da je ta dva minuta video nego on nikom drugom ne dozvoljava da ih vidi. Više puta je obećavao da će snimak staviti na raspolaganje nadležnim organima, pa čak i javnosti, ali svaki put je prekršio obećanje i pogazio datu reč.

Nekim „kopernikanskim obrtom“, dolazi do inverzije položaja: oni koje je Vučić držao u šaci, sada u šaci drže njega; on (počinje da) zavisi od njih i, hteo-ne hteo, mora da ih čuva. Jer, ko su oni u stvari? Ako istina izbije u javnost, pogodiće više njega nego njih. S njihovim padom kruni se njegova figura. Zar Milan Radoičić nije najnoviji primer za to

Ni to nije sve. Pogledajte samo kakvu je silnu logistiku upotrebio, kakve je državne resurse angažovao – zašto – da se prikriju činjenice: Vladu, tj. redovnu i tajnu policiju; pravosudni sistem, tj. tužilaštvo i sudstvo; javna preduzeća „Putevi Srbije“ i „Koridori Srbije“; naučne ustanove – Institut za sudsku medicinu; državne ustanove – Kabinet predsednika Republike i, na kraju, čak i neku (privatnu?) firmu iz Novog Sada koja je (kako se tvrdi) bila zadužena za održavanje nadzornih kamera. Pola Srbije, od Novog Sada preko Beograda do Niša i čitav državni aparat bili su, dakle, upregnuti da bi se sakrio i zaštitio jedan čovek.

Zoran Babić?

Ne, naravno da nije reč o Zoranu Babiću, u narodu poznatom kao „vazduplohov“, po tužno-smešnom lapsusu (valjda je reč o lapsusu) koji je napravio u nekom svom skupštinskom nastupu.

U ovoj zemlji, ima već više od decenije, sve je podređeno odbrani i zaštiti Aleksandra Vučića. I on sam, kada na prvi pogled štiti druge, u stvari to radi zbog sebe. Tako obezbeđuje pokornost, povećava sopstvenu moć nad potčinjenima, obezbeđuje svoju poziciju.

Ali nekim „kopernikanskim obrtom“, koji je zapravo zakonit u takvim situacijama, dolazi do inverzije položaja: oni koje je on držao u šaci, sada u šaci drže njega; on (počinje da) zavisi od njih i, hteo-ne hteo, mora da ih čuva. Jer, ko su oni u stvari? Ako istina izbije u javnost, pogodiće više njega nego njih. S njihovim padom kruni se njegova figura. Zar Milan Radoičić nije najnoviji primer za to?

„Dva minuta, druže“ – bio bi to savršen naslov za film-paradigmu današnje Srbije; žanr: hiperrealizam. Zamislite tu plejadu likova: radnik na naplatnoj rampi, saobraćajni policajac, tajni agent, ministar policije, premijerka, službeni vozač jednog velikog javnog preduzeća i njegov direktor, direktor drugog velikog javnog preduzeća, direktor firme za održavanje kamera, veštak sudske medicine, državni tužilac, sudija, predsednik Apelacionog suda, advokati, savetnica za medije predsednika Republike, šef predsednikovog kabineta, predsednik Republike. I svi oni (osim advokata, razume se) udruženi u borbi protiv istine i pravde. A nasuprot njima Mirjana Aleksić, kao neka srpska Erin Brokovič, u borbi za istinu i pravdu.

Ako neko dođe glave Aleksandru Vučiću, biće to Stanika Gligorijević.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 18. januar 2024.

Nothing Hill

Kako je govorio Zoran Đinđić, međunarodna zajednica je kao klima – možeš samo da joj se prilagodiš. Drugim rečima, „ako ne možeš da rešiš problem dosadašnjim stavom i pristupom, onda promeni stav i pristup

Ne, nije reč o romantičnoj komediji (Notting Hill) sa Džulijom Roberts i Hjuom Grantom u glavnim ulogama, koja već četvrt veka „pleni“ pažnju gledalaca širom sveta. A ko je pre pola stoleća gledao beogradski TV Bukvar s nezaboravnom Kikom Bibić (tj. Mirom Stupicom), taj zna koliko i samo jedno slovo može čoveku da zagorča život. Elem, „gornjim naslovom“ hoće se reći da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo kada je o diplomatama i diplomatiji reč, pa tako ni izjave trenutnog ambasadora Sjedinjenih Država u Srbiji. Njihov posao zahteva da (bar ponekad) govore ono što ne misle i rade ono što ne govore. Sudbina Slobodana Miloševića, koji se šetao“ od „balkanskog kasapina“ do „garanta mira“ i nazad, da bi na kraju tu i ostao, najbolja je akademija za mlade i osta(re)le lidere. S obzirom na to, i Hilova poseta Vučićevom tajkunu Ivanu Bošnjaku, suvlasniku ozloglašenog Milenijum tima, verovatno je više business nego pleasure, pokušaj da se postave temelji za neke buduće mostove, kad bude trebalo prelaziti sa jedne na drugu obalu.

Sa druge strane, kao i u svakom zlu, i u ovom ima nešto dobro. Recimo, eto i dobrog razloga da se Vučiću, kad počne da govori o „američkim medijima“, odgovori da je i on – s obzirom na „lajkove“ koje dobija i od koga ih dobija – „američki predsednik“.

Sve u svemu, kako je govorio Zoran Đinđić, međunarodna zajednica je kao klima – možeš samo da joj se prilagodiš. Odnosno, drugim rečima, „ako ne možeš da rešiš problem dosadašnjim stavom i pristupom, onda promeni stav i pristup.

Problem ne možeš da promeniš. Možeš da menjaš samo svoj stav prema njemu“. Ali, dodavao je Đinđić, „to nije popularno u Srbiji“.

„Čak šta više“, čini se, naročito u opoziciji. I među njoj naklonjenim analitičarima. Neretko, u svakom slučaju češće nego što bi trebalo, sa te strane političkog spektra dolaze glasovi koji (kao da) slede „Kalimero politiku“, tj. ksenofobičnu i izolacionističku retoriku aktuelne vlasti. Tako je, primera radi, Siniša Mali nedavno (7. 1 .2024) rekao: „Kome se isplati stabilna, nezavisna i sigurna Srbija… Kome je u interesu da Srbija bude lider u regionu i da vodi nezavisnu, stabilnu politiku? Nikome.“

Ako je zbilja tako – a nije valjda da nas visoki državni dužnosnik i istaknuti funkcioner vladajuće partije obmanjuje, odn. ne govori istinu – moglo bi se zaključiti da je i ovaj Expo, čiju su nam organizaciju 2027. dodelili, zapravo podvala i da tako hoće da našu „Srbijicu“ upropaste. Ali, nameće se novo pitanje, zašto smo se mi onda za taj Expo tako „krvavo“ borili i čak četiri puta pobedili mnogo veće i bogatije protivnike, neprijatelje u stvari, kako su čitavu tu epopeju pradstavljale naše režimlije kroz svoje medije?

Kad je već pomenut Expo, evo još jedne „pikanterije“. Njegov direktor Dušan Borovčanin dao je ovih dana (15. 1. 2024) intervju. Borovčanin je očigledno savladao sve veštine naprednjačkog managementa. I posle tog razgovora, naime, Expo Srbija za Srbe i Srpkinje ostao je „jedna velika tajna“. Ne zna se šta je sve njime obuhvaćeno, ni šta će se graditi, ni koliko će to da košta, niti kako će i odakle da bude finansirano.

Ali i šta će mu, narodu, da zna. Ima ko zna – i ko je rušio u Savamali, i zašto je pao helikopter, i šta je na dva minuta snimka sa doljevačke rampe, i kako se desila Banjska. Olivera Ivanovića da i ne pominjemo.

U poređenju s tim, tj. njim, sve drugo je ništa.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 18. januar 2024.

Hleba i igara

Sada je jasno i zašto Vučić nedavne decembarske izbore nije video kao normalnu političku pojavu, da ne kažemo „praznik demokratije“, nego kao borbu na život i smrt. Ko bi tu zlatnu koku, „Expo 2027“, tek tako prepustio drugome

Nekako je „ispod radara“ prošla vest da je Vlada Srbije smanjila cenu pšeničnog brašna za 25 dinara. U stvari, to i nije nova vest pošto se to desilo još u septembru prošle godine – kada je proizvođačka cena kilograma brašna tipa 500 snižena je sa 65 na 40,90 dinara, a za tip 400 sa 70 na 45 dinara – početkom 2024. samo je aktuelizovana. Naime, Udruženje mlinarske, pekarske i industrije testenina žalilo se ovih dana preko medija, tačnije posredstvom agencije Beta, zato što država odbija da im nadoknadi gubitak od oko 40 miliona dinara koji je zbog smanjenja cene nastao.
To je, dakle, to zlatno doba. Toliko svakoga dana u svakom pogledu napredujemo da je i brašno postalo preskupo pa država mora da mu silom ograničava cenu. Tako da nema šta da brinemo – biće hleba.

Šala, zabava
A biće i igara. Pošto je obezbedila hleb, vlast je velikodušno odlučila da narodu obezbedi i zabavu. Prihvatila se organizacije međunarodne izložbe Expo. Zanimljiv je i nadasve indikativan naziv priredbe koja će u Srbiji biti održana 2027. godine: „Igra(j) za čovečanstvo: Sport i muzika za sve“. Prošli Expo, u Dubaiju, održan je pod sloganom „Povezivanje umova, stvaranje budućnosti“, sledeći, koji se održava 2025. u Osaki, ima naziv „Dizajniranje budućeg društva za naše živote“, a onaj posle Beograda, u Saudijskoj Arabiji, najavljen je kao „Era promena: Zajedno za dalekovidu sutrašnjicu“. Dakle, sve ozbiljne ekonomsko-političke, futurističke teme, samo ovaj naš „šala, komika“. Tako su nas valjda procenili, šta li? Tačnije – našu državu i ovu vlast.

Tamni vilajet
Pre 150 godina, kada je u Srbiji trebalo da se gradi prva železnička pruga (Beograd – Niš), što je projekat uporediv sa ovim današnjim „Expom“, o tome se raspravljalo u Skupštini, znalo se ko će prugu da projektuje a ko da gradi, koliko će da košta, kako će da se finansira i slično, sve što je bitno. Srbija je tada bila kraljevina, demokratija u začecima. Danas, za vreme „gospodara Vučića“, ništa se od pomenutog ne zna, a Narodnu skupštinu niko ništa nije ni pitao niti je ona u vezi sa tim šta pitala. Srbija kao tamni vilajet.
Vučiću je Expo došao, što se kaže, kao naručen – mada ga je zapravo on sam i naručio. Naime, dosadašnji model rasta (zasnovan na zajmovima koji su investirani u izgradnju puteva što je zatim korišćeno u političko-propagandne svrhe tako da se model razvoja pretvarao i u model vladavine) praktično je iscrpeo svoje mogućnosti. U stvari, moglo se sa njegovom eksploatacijom još nastaviti, moglo se preći na izgradnju vodovodne i kanalizacione mreže, koja je možda i u gorem stanju od drumsko-železničke, ali to za vlast nije bilo dovoljno atraktivno. Podzemna infrastruktura, za razliku od nadzemne, praktično je nevidljiva, te izostaje vizuelni efekat, a što kaže naš narod: daleko od očiju, daleko od srca. Drugo, i važnije, verovatno bi i Vučiću bilo malo neprijatno da svako malo otvara 10 kilometara neke kanalizacije i/ili da preseca crvenu vrpcu iznad nekog šahta. Priznajte, deluje groteskno. Dakle, trebalo je naći novi izvor rasta. I ne samo rasta.

Zlatna koka
Verovatno ni na čemu, otkako upravlja Srbijom, Aleksandar Vučić nije toliko insistirao kao na (privrednom) rastu. „Za nas je najvažnija stopa rasta“ – rekao je početkom avgusta 2023. predstavljajući planove za Expo 2027. i govoreći šta sve treba da bude izgrađeno.
U nedavnoj polemici sa Miladinom Kovačevićem na stranicama Novog magazina, profesor Ljubomir Madžar je ukazao na dvostruku prirodu, tačnije funkciju, velikih građevinskih radova u Srbiji. S jedne strane, oni omogućavaju da se veštački naduvava bruto domaći proizvod – bilo tako što se precenjuju troškovi u lancu realizacije jednog projekta (planiranje, materijal, mehanizacija, radnici…) bilo tako što se isti objekat (g)radi nekoliko puta (za šta ima dosta primera). O tome svedoči i činjenica da kilometar puta ili pruge koje finansiraju međunarodne finansijske ustanove košta znatno manje nego kada se finansiraju kineskim ili arapskim kreditima.
Drugo, što proističe iz prethodnog, veliki infrastrukturni poduhvati, praćeni su velikom korupcijom. Sva istraživanja pokazuju da je Srbija po tom parametru među najgorima u Evropi, pa i šire. Neka samo 10 odsto ukupne cene od 14-15 milijardi evra, koliko će prema najavama zvaničnika biti investirano u srpski Expo, ode na razna „podmazivanja“, to znači da će se oko milijardu i po evra državnog, odnosno novca građana Srbije, preliti u džepove vlastodržaca i njihovih pomagača. A to je – minimum.
Sada je jasno i zašto Vučić nedavne decembarske izbore nije video kao normalnu političku pojavu, da ne kažemo „praznik demokratije“, nego kao borbu na život i smrt. Ko bi tu zlatnu koku, „Expo 2027“, tek tako prepustio drugome.

Istinite laži
Kad smo već kod rasta, Siniša Mali u jednoj rečenici kaže da će bruto domaći proizvod Srbije sa prošlogodišnjih 69 milijardi evra porasti na 74-75 milijardi ove godine. A odmah u sledećoj kaže da se u 2024. očekuje privredni rast od 3,5 odsto.
Ne treba čovek da bude ministar finansija niti doktor ekonomskih nauka da bi izračunao da rast BDP-a u evrima iznosi (blizu) 10 odsto. Dakle, postavlja se pitanje, šta je ovde istina, koji je podatak tačan, da li će rast biti deset ili tri i po odsto? Možda će zvučati paradoksalno, ali oba podatka su tačna iako nijedan nije istinit. To jest, nijedan ne odražava pravu sliku stvarnosti. Kada je reč o dinarskom BDP-u, već je objašnjeno zašto njegova nominalna veličina ne može biti uzeta i kao stvarna vrednost onoga što je dobijeno „na terenu“. Što se tiče BDP-a u evrima, tu je stvar još jednostavnija: naprosto on nije realan jer u visinu BDP-a uračunava i visinu rasta cena, umesto da rast cena oduzme od (nominalnog) rasta BDP-a.
Svako ko drži do sebe, tj. do ličnog i profesionalnog integriteta – ako to nije zahtev pretežak za aktuelnu vlast – morao bi da građanima objasni o čemu se tačno radi a ne da ih „farba“ i obmanjuje.

Original plagijata
I još malo Siniše Malog. „Želja predsednika Vučića je da pod kišobranom Ekspa napravimo jedan kvantni skok cele naše zemlje“, rekao je Mali na „ružičastoj televiziji“. Ministar finansija izgleda baš ne može da smisli ništa originalno. Naime, još pre 10 godina, oktobra 2013, u Beogradu je održana međunarodna konferencija pod nazivom „Kvantni skok“ koju je, kao tada „prvi potpredsednik vlade“, otvorio Aleksandar Vučić. Zadatak ovog vrlo ambiciozno zamišljenog skupa bio je da Srbiji obezbedi ubrzani razvoj. I – šta se desilo? Srbija je (čak i uz tzv. revalorizaciju 2018. koja je povećala BDP posle 2013. godine; da se to uradi i za prethodno razdoblje navodno nije bilo para) u narednoj deceniji (od 2014. do 2023.) ostvarila prosečan rast BDP-a od svega 2,5 odsto. Expo u tom pogledu neće ništa (ili će, u najboljem slučaju, malo šta) promeniti.
Uzalud Siniša Mali pokušava da Expo predstavi kao nekakav Vučićev „Nju dil“ koji će da preporodi Srbiju. Nije Ruzveltova reforma pokrenula Ameriku zato što su uvedeni veliki javni radovi (mada su znatno ublažili problem nezaposlenosti) nego zato što je u Americi postojao ekonomski ambijent pogodan za preduzetništvo koji se mogao nasloniti na novoizgrađenu infrastrukturu. To u Srbiji danas, međutim, nije slučaj. Investiciona klima je prilično loša o čemu svedoče vrlo niska domaća privatna ulaganja. To se najbolje reflektuje u sporom napredovanju industrije. U poslednjih desetak godina ona je u proseku rasla kao i BDP – tek jako skromnih 2,5 odsto godišnje. Najbolji pokazatelj industrijske inferiornosti Srbije jeste izvoz. Srbija, koja ima tri puta više stanovnika od Slovenije, izvozi upola manje: „bečki konjušari“ su 2022. godine, poslednje za koju postoje potpuni podaci, inostranstvu prodali robe za 53 milijarde evra, dok su „orlovi“ izvezli svega 27,6 milijardi evra.

Panem et circenses – izreka je koja karakteriše jedno razdoblje u životu rimskog carstva. „Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“ – kažu da je rekao Marks citirajući Hegela.
Ne zna se koje od to dvoje važi u našem slučaju, ali koje god da je – nije dobro.

Mijat Lakićević
Medija centar, 11. januar 2024.

Mreža

Mreža kleronacionalizma prekrila je Srbiju. I sve je gušća. I sve jače pritiska

Nije lako navijati za Srbiju. I kako stvari stoje, biće sve teže. Ne zbog sportista i njihovih rezultata – oni su takvi kakvi su, nekad bolji, nekad gori, kao i svuda – nego zbog tzv. TV komentatora. I tu nema razlike; ako je negde postignuta odavno željena samo spasavajuća srpska sloga i nacionalno jedinstvo, onda je to u sportu. Tačnije, kod sportskih novinara, na kojim god kanalima i frekvencijama da se nalaze.

Tu količinu gnjecavog i jecavog patriotizma sve je teže podneti. Ne da su protiv „nas“ sudije, što je već po tradiciji, te protivnički igrači, što je prirodno mada uvek baš protiv nas zaigraju kao nikada u životu, onda i publika – ako se igra izvan Srbije, što nije jednostavno jer srpski svet je svuda – nego su protiv „naših“ i teren, stative, obruči. I – mreža. Evo, na nedavnom teniskom meču između Srbije i Italije čak je i mreža – ako ste slušali (a ne samo gledali) prenos – bila na protivničkoj strani. Povijala se ili uzdizala baš tamo i onako kada je i kako to trebalo Italijanima. Još samo fali da počnu da govore kako se i linije pomeraju, na štetu Srbije, naravno. (Mada se i to dešava; u nekim drugim igrama, doduše.)

Nije to, međutim, jedina mreža koja preti da dođe glave „srpskom rodu“. Gledajući Vučićeve medije – a 99 odsto stanovništva Srbije njih i da hoće ne može da izbegne – Srbija je premrežena stranim špijunima. Nema zemlje koja drži do sebe, a da u Srbiju nije poslala bar jednog špijuna. Velike špijunske sile i po nekoliko desetina, ako ne i više. Srbija je postala špijunski centar sveta. I svi hoće da smrse konce Vučiću.

Sa ovim špijunima u Srbiji dešava se, međutim, nešto neobično. Špijuni, naime, špijuniraju državu, tj. vlast. Oni nastoje da „bezbednosno interesantne“ podatke prikupe od nižih ili (naj)viših dužnosnika u državnoj administraciji – kao što je, recimo, bio slučaj u „aferi Perišić“ (koja je, po svoj prilici, zapravo trebalo da posluži kao klopka za Đinđića, ali da sad u to ne ulazimo), što je i imalo smisla.

Ovi špijuni, međutim – naravno, ovi koje je „otkrilo“ i proteralo iz zemlje – špijunirali su, bar se tako govori, opoziciju. S njenim „predstavnicima“ su razgovarali, od njih prikupljali informacije. Koje – to je tajna. Šta bi, zbilja, špijuni hteli da saznaju od opozicije? Koji je njen sledeći potez? Pa to opozicija, i pored sveg svog izdajničkog kapaciteta, ne može da kaže jer naprosto ni sama ne zna. Možda se od nje tražilo da preda neka dokumenta – kao što se spočitavalo Perišiću – recimo, plan rušenja Beograda na vodi kad osvoji vlast. Znači – nikad. Opet beskorisno.

Ma koliko izgledalo blesavo, ovo je zapravo normalno. Jer, vlast je patriotska, tu nema breše ni izdajnika. Osim ministra policije. Na koga ste prvo pomislili – priznajte? Na onog koji je špijunirao za Ruse ili na onog koji je špijunirao za Amere? Ili je, u stvari, jedan od njih dvojice patriota. Samo koji?

Kad smo već kod pitanja šta je normalno, normalno je, recimo, da Porfirije agituje za Vučića i da Vučić agituje za Porfirija. Oni imaju zajednički interes. Taj interes su vlast i pare. Što su više na vlasti, to imaju više para i obrnuto. Ruka ruku mije. Dok Vučić gradi stadione, Porfirije gradi crkve. Tako da puk zna svoj put: malo se moli malom bogu na zemlji, a onda onom (jedinom) na nebu. I nazad.

Doduše, kažu, i bolnica je sve više. Možda, ali kad tamo uđete – kazuju (retki) svedoci – neka vam je bog u pomoći. Ali škola je svakako sve manje. Kao i đaka u njima. Pametna deca.
Mreža kleronacionalizma prekrila je Srbiju. I sve je gušća. I sve jače pritiska.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 30. novenbar 2023.

Podržite svog rukovodioca

Pretpostavljeni traže od svojih zaposlenih da potpišu da će glasati za Vučića. Ali je taj zahtev „spakovan“ tako da oni izražavaju lojalnost i podršku svom „rukovodiocu“. Pa onaj ko ne pristane nije (samo) protiv Vučića već (i) protiv svog neposredno nadređenog, koji je stavljen u poziciju da se ne bori (samo) za Vučića nego (pre svega) za sebe i svoj opstanak. Kakva monstruozna zamisao. Ni Gebels je se ne bi postideo

Gostujući pre neki dan na jednoj televiziji s nacionalnom frekvencijom (nije važno kojoj jer bio je na svakoj), Aleksandar Vučić je između ostalog rekao da je „izručenje predsednika države istorijska sramota“. Reč je, dabome, o izručenju Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 28. juna 2001. Ova Vučićeva izjava prošla je nekako nezapaženo u javnosti, što možda i nije čudo s obzirom na količinu njegovih izjava kojima iz sata u sat zasipa unezverene narodne mase. Voditeljka koja je bila prisutna u studiju propustila je da pita Aleksandra Vučića zašto je onda predložio da se Zoranu Đinđiću, koji je izveo taj „sramni“ čin, u centru Beograda podigne spomenik.

Da podsetimo, još 2016. godine, u svojstvu mandatara za sastav nove republičke vlade, Vučić je rekao da će na petnaestogodišnjicu ubistva prvog demokratskog premijera Srbije, dakle 2018, Zoranu Đinđiću biti podignut spomenik. Raspisan je konkurs na kojem je pobedilo idejno rešenje dramaturškinje Biljane Srbljanović i vajara Mrđana Bajića. Spomenik 2018. nije podignut. U maju prošle godine Vesić je rekao „da će spomenik Zoranu Đinđiću biti postavljen u Beogradu iduće godine“, podsetivši pri tome još i na „Vučićeve zasluge“.

Kao što vidimo, ta „iduća“, tj. ova 2023. ističe, a od spomenika ni traga ni glasa. No, nije to ni prvo ni poslednje obećanje koje je Vučić pogazio. Umesto toga, Vučić se, ušavši u koaliciju, upravo u Beogradu, a Vojislavom Šešeljem, vratio na „fabričko podešavanje“, tj. na „šešeljizam“ kao svoju prvu (a prva ljubav zaborava nema) i osnovnu ideologiju. Drugim rečima, na govor mržnje i nasilja.

Bavanište, banatsko selo svega pedesetak kilometara od Beograda, postalo je paradigma današnje Srbije. Srbije – okupirane zemlje. A Jovan Jovanov je paradigma svakog građanina Srbije koji se usudi da izrazi svoj stav, a kamoli da se pobuni. Dakle, on može da dođe gde god se vi nalazili i da demonstrira svoju silu, recimo tako što će da vam okupira kuću. „On“, to je razume se Vučić, jer oni koji su tamo bili i koji su tu okupaciju faktički izveli samo su njegovo slepo oružje ili oruđe, da i mi upotrebimo tu vojnu distinkciju koju Vučić tako rado i često (pošto svako malo o tome govori) koristi. Kad može to u po bela dana i pred televizijskim kamerama, šta može kad niko ne vidi. Policije nema, suda nema, države nema.

Gde je Šešelj, tu su i Hrvati. Tačnije, mržnja prema Hrvatima. Pa je u skladu s tim neki stručnjak za predizborni politički marketing valjda i smislio ovu najnoviju špijunsku aferu. Samo je malo omanuo. Recimo, kad je o novinarima reč, razumno je pretpostaviti da taj hrvatski špijun nije komunicirao sa onima iz, kako ih vlast zove, „američkih medija“. Mislim, šta ima bilo ko da vrbuje američke plaćenike. Iz toga proizlazi da su „obrađivani“ članovi (pro)vučićevskih redakcija. Slična logika važi i za političare. Zato se valjda imena tih izroda i drže u tajnosti.

Javnost je ono što je spaslo Jovana Jovanova. Jer, kada je Vučić video da ta okupacija u Bavaništu ne nailazi na dobar odjek i da će to narod više naljutiti nego uplašiti, odustao je. Ipak, bilo je dovoljno vremena da se vidi šta oni sve mogu i na šta su sve spremni.

Ako ustreba. Zasad još uvek češće koriste „suptilnije metode“. Prate društvene mreže, šta ko „postuje“, „šeruje“, „lajkuje“. Ovoj vrsti nadzora posebno su podvrgnuti privatnici širom Srbije. Kada primete da je neko iz neke firme negde izrazio nezadovoljstvo aktuelnom vlašću, Vučićem naročito, odmah u tu firmu šalju inspekciju. I to ne jednu nego više njih, tako da se prosto sudaraju na vratima, i ne jednom nego po nekoliko puta, tako da to maltretiranje traje mesecima. Hoće da vam upropaste posao, da vas dovedu do prosjačkog štapa, da vas svedu na „topovsko meso“ za svoje autobuske brigade.

U državnoj upravi, po lokalnim samoupravama i javnim preduzećima sede desetine hiljada ljudi (dobar deo po ugovoru na određeno vreme, tako da se i njima trese stolica) čiji je jedini zadatak da uhode ostale zaposlene, odnosno da prate i kontrolišu zbivanja na društvenim mrežama. I, naravno, da o tome obaveštavaju „nadležne“, te da, kad se to od njih zatraži, sprovode kaznene ekspedicije.

Odnedavno je, međutim, tj. uoči ovih izbora, u državnom sektoru, klasičnom arsenalu pretnji otpuštanjem, degradacijom, premeštanjem na drugo radno mesto (daleko od mesta stanovanja) i slično, pridodat još jedan vid represije. Podržite svog rukovodioca. Tako se zove. Beogradskim komunalnim preduzećima – a ako to važi za glavni grad, verovatno važi i za celu Srbiju – kruže papiri sa zaglavljem na kojem piše: „Podržite svog rukovodioca“. U njima direktori, načelnici, šefovi, dakle pretpostavljeni, traže od svojih potčinjenih, tj. zaposlenih, da potpišu da će glasati za Vučića. Ali je taj zahtev „spakovan“ tako da time što će glasati za Vučića oni, navodno, ne izražavaju lojalnost i podršku Vučiću nego svom „rukovodiocu“. Pa onaj ko ne pristane nije (samo) protiv Vučića već (i) protiv svog neposredno nadređenog. A taj „nadređeni“ je stavljen u poziciju da se ne bori (samo) za Vučića nego (pre svega) za sebe i svoj opstanak. Kakva monstruozna zamisao. Ni Gebels je se ne bi postideo.

Kada je pak reč o opoziciji, pada mi na pamet onaj vic u kojem žena grdi muža. „Ti si toliko nesposoban“, kaže dakle supruga supružniku, „da kada bi bilo prvenstvo sveta u nesposobnosti, ti bi bio drugi“.

„Zašto drugi“, pita ovaj.

„Pa zato što nisi sposoban da budeš prvi“.

Dakle, možda aktuelna opozicija i nije sposobna da učini neko veliko dobro, ali svakako nije sposobna ni da učini tako veliko zlo kao ova vladajuća Vučićeva kamarila. A to nije malo.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 23. novembar 2023.

Pet nula za Vučića

Država, u najširem smislu te reči, danas je kamen o vratu njenih žitelja. Najbolje se to ogleda u činjenici da Srbija po privrednom razvoju i rastu ne samo da nije lider regiona, što Vučićeva vlast uporno tvrdi, nego se nalazi na njegovom repu, te da sve više zaostaje za zemljama centralno-istočne Evrope, ispred kojih je nekad daleko bila

Zamislite da glava poredice jednog dana kaže ukućanima: „Drage moje i dragi moji, želim da vas obavestim da smo ove godine bili vrlo racionalni i da smo uštedeli toliko da smo morali da se zadužimo tri milijarde evra.“ Pa onda doda: „To je bio samo nastavak naše stalne politike štednje zbog koje smo u proteklih desetak godina morali da se zadužimo 22 milijarde evra.“ Šta bi familija odgovorila toj i takvoj glavi porodice, da li bi mu odmah potražila staratelja?
A verovali ili ne, upravo to ovih dana (eh, da je samo dana – meseci i godina, bolje je reći) ali sad, zbog predstojećih izbora, češće nego ikad ponavlja ministar finansija Siniša Mali. I da ne bude zabune, nije ovde reč ni o kakvim metaforama i hiperbolama. Sve je gola istina. Javni dug će, naime, sa prošlogodišnjih 33,6 milijardi evra, odnosno sa 15 milijardi evra, koliko je iznosio na početku Vučićeve vladavine, dogurati do 36,8 milijardi evra na kraju ove, 2023. godine.
Kad se to ima u vidu, jasno je i zašto Mali sa jednog drugog predizbornog skupa – uzgred, ministar finansija se u tom pogledu sada angažovao kao nikada pre – poručuje: „Mladi su budućnost Srbije.” Razumljivo jer ko će drugi da vraća te dugove? Vučić, Brnabić, Mali i njima podobni sigurno neće, ako uopšte budu u Srbiji. Doduše – ako i mladi budu u Srbiji, pošto perspektiva koju im nudi pomenuta trojka (Šešelja da ne pominjemo) nije nimalo privlačna, pa masovno napuštaju otadžbinu. I gle čuda, odlaze baš u zemlje koje su, za razliku od Srbije, u velikoj krizi i koje, ako slušate ministra Malog, samo što nisu propale.

Bez kredita nema kredibiliteta
Mada je malo „spustio durbin”, pa više ne ubeđuje građanstvo da živimo u zlatnom dobu, Vučić ipak ne propušta priliku da naglasi kako „imamo svega” i da „ljudi ne treba da brinu ni zbog čega”. Koliko je Srbija (ekonomski) jaka i stabilna najbolje govori podatak da su cene takoreći svih elementarnih proizvoda pod kontrolom države. To važi za cene osnovnih životnih namirnica, cene gasa i električne energije, benzina i dizela. Čak i za cene bankarskih usluga (nekad provizija, danas kamata na stambene kredite). Pored toga, vlast prisiljava trgovce i proizvođače da smanjuju cene desetina artikala. Ko neće da sluša, zna se, pošalju mu inspekciju.
Nedavno je u svoju propagandnu mašinu Vučić upregao i MMF. „Oni su nam rekli da je Srbija u odličnom stanju”, rekao je na kraju posete Međunarodnog monetarnog fonda Beogradu Aleksandar Vučić. Naravno da MMF to nije rekao i da je to Vučićeva, blago rečeno, krajnje slobodna interpretacija onoga što je stvarno rečeno. Ne zato što MMF ne koristi takav rečnik i što nema ni mandat da tako nešto kaže nego zato što on u zemlje u kojima je stanje odlično i ne odlazi.
Kad slušate Vučića i njegove doglavnike, ispada da je aranžman sa MMF-om najveći uspeh koji neka vlast za života može da postigne. I da zemlje kojima MMF ne dolazi svakih šest meseci u inspekciju pate od nekog teškog poremećaja.
Situacija je zapravo obrnuta. MMF dolazi u zemlje koje su u (manje-više) ozbiljnim finansijskim problemima i kojima trebaju pare, tj. zajmovi da pokriju dubioze. Njegov posao ima „unutrašnju” i „spoljašnju” dimenziju. Na unutrašnjem planu on treba da obezbedi da se obuzda politička vlast i državna potrošnja (koliko-toliko) uskladi s mogućnostima, a na spoljnom da osigura da će dotična zemlja izvršavati svoje međunarodne obaveze, čitaj – vraćati dugove. Zato su ga odmilja i prozvali „svetski finansijski policajac“.
Dakle, MMF je u Srbiju došao ne zato što je u njoj stanje odlično nego zato što nije dobro. Pozivajući ga – jer MMF nezvan nigde ne ide – vlast je to i priznala. Ima još jedan razlog. MMF je Srbiji potreban zato što međunarodni kreditori nemaju poverenja u Srbiju, tj. u njeno aktuelno rukovodstvo da će zemlju držati stabilnom i platežno sposobnom. Pa pošto ne uživaju neko poverenje onih koji treba da im pozajme novac, Vučić, Mali, Brnabić itsl. zovu MMF da im prenese malo svog autoriteta i pruži neophodan kredibilitet. MMF mu, dakle, tu dođe kao neka vrsta jemca.

Autokrata od zlata
Aleksandar Vučić se nedavno pohvalio „rekordnim deviznim rezervama” koje su dostigle 34,2 milijarde evra, poručujući ponovo da „građani Srbije nemaju zbog čega da brinu”. U stvari, visoke devizne (i zlatne) rezerve su pre znak slabosti i ranjivosti neke ekonomije nego pokazatelj njene snage i kvaliteta. O tome svedoči činjenica da Evropska centralna banka, u poređenju s Narodnom bankom Srbije, ima veoma niske devizne rezerve. Naime, devizne rezerve ECB iznose (svega) 84,5 milijardi evra, što je samo tri i po puta iznad srpskih iako je privreda zemalja Evropske monetarne unije više od sto puta veća od privrede Srbije. Stabilnim ekonomijama, u kojima je rizik od poremećaja i kriza mali, nisu potrebni veliki osigurači.
Takođe, za razliku od Srbije koja poslednjih godina – pošto je to, setićete se, naredio Vučić – takoreći mahnito kupuje zlato, ECB svoje rezerve u zlatu nije povećala ni za uncu. Sa ekonomske tačke gledišta, dakle, ta (Vučićeva) politika nema mnogo smisla. Ali, kako je svojevremeno primetio Vladimir Gligorov, „gotovo svaka autokratska vlast teži da se pozlati… Neke autokrate vole zlato u palatama, a neki opet gomilaju rezerve u zlatu”.
Ono što jednoj privredi, i zemlji generalno, sa jedne strane daje stabilnost, a sa druge obezbeđuje kontinuirani napredak, jeste dobro uređeno društvo, funkcionalan ekonomski, pravni i politički sistem. Pre desetak godina, kada je preuzimala državno kormilo, aktuelna vlast je, verovatno pod pritiskom MMF-a, obećala korenite reforme.
Danas kada pogledamo šta je u međuvremenu urađeno i sumiramo rezultate, vidimo sledeću sliku:
Reforma prosvete – nula.
Reforma zdravstva – nula.
Reforma socijale – nula.
Reforma javnih preduzeća – nula.
Reforma državne uprave – nula.
Daleko bi nas odvelo da sada analiziramo svaku od ovih oblasti, a nema ni potrebe. I golim okom je vidljivo da su učionice postale kaznionice i za đake i za nastavnike; da u državnim zdravstvenim ustanovama vladaju nered i neodgovornost; da penzioni fond nije doživeo nikakvu transformaciju, a da je sistem socijalne zaštite sve samo ne pravedan; da su javna preduzeća postala centri za presipanje državnih para u privatne džepove (naročito iz Telekoma, dok su skorašnje promene u Elektroprivredi na nivou kozmetičkih), te da, konačno, od uvođenja platnih razreda u državnu upravu (i lokalnu samoupravu), kao jedne od pretpostavki za njihovu racionalizaciju, vlast beži „kao đavo od krsta”. Ali, ne samo da nije bilo neophodnih strukturnih promena nego su kadrovskom politikom, odnosno postavljanjem partijskih ljudi na sve rukovodeće položaje, ove javne službe dodatno unazađene i onesposobljene.
Država, u najširem smislu te reči, danas je kamen o vratu njenih žitelja. Najbolje se to ogleda u činjenici da Srbija po privrednom razvoju i rastu ne samo da nije lider regiona, što Vučićeva vlast uporno tvrdi, nego se nalazi na njegovom repu, te da sve više zaostaje za zemljama centralno-istočne Evrope, ispred kojih je nekad daleko bila.
U stvari, u slučaju Srbije, jedino je to stabilno.

Mijat Lakićević,
Medija centar Beograd, 14, novembar 2023.

Srpske azijsko-afričke perspektive

Toliko smo napredovali pod Vučićevim naprednjacima da Srbija više neće biti ruska gubernija nego će ubuduće biti kineska provincija

Zalažemo se za mir, ali ćemo proizvoditi još više oružja, idemo u Evropsku uniju, ali je budućnost Srbije u Aziji i Africi. To su, u suštini, glavne poruke koje je iz Pekinga, gde je učestvovao na trećem Forumu za međunarodnu saradnju „Pojas i put“, uputio gospodin Aleksandar Vučić.

Ako neko ne veruje, evo i „originala“: „Srbija mora da osnažuje namensku industriju…postoji ‘glad’ za proizvodima naše namenske, dnevno do milion granata 155 mm, raketa, pa čak i minobacačkih mina. Sve bismo mogli da prodamo kome god hoćemo u svetu, ali mi nemamo te kapacitete… Naša sadašnjost je da pokušamo da sačuvamo mir u svetu opšte histerije“. I druga: „Azija i Afrika su naša budućnost, uz razume se dalji nastavak evropskog puta.“

Čega tu ima više – cinizma, hipokrizije, šizofrenije ili nečeg šestog teško je reći, ali nije ni bitno.

Naravno, nije sporno da Srbija treba da ide za svojim interesima. U tom smislu, svako tržište je dobrodošlo pa i ono u zemljama Azije i Afrike. Ali, to je jedno, a nešto sasvim drugo u tom svetu videti najveću perspektivu i glavnog pokretača budućeg razvoja. Zašto? Zato što je Srbija u Evropi, ne toliko čak geografski koliko ekonomski. Odavno je tesnim vezama uključena u evropsku ekonomiju, tu su glavni kupci njenih industrijskih proizvoda, ali i poljoprivrednih, jer Evropa zbog sve strožih ekoloških pravila sužava svoj agrarni potencijal i suzbija proizvodnju. To nam je tržište i bliže i poznatije, i platežno je sposobnije. Otud – nimalo ne potcenjujući Afriku i Aziju – i mnogo perspektivnije. Ali Vučić voli da se igra Tita i nesvrstavanja – i već najavljuje za iduću godinu veliku turneju po Africi, samo još da nabavi nekog „Galeba“ i prigodnog književnika ili podobnog kulturnog radnika – zaboravljajući da je to bilo u potpuno drugačijim, kako međunarodnim tako i domaćim, okolnostima.

U stvari, čini se da je i ta igra sa nesvrstanošću (uzgred, najviše je zagovaraju oni koji Josipa Broza nazivaju srbomrscem a Jugoslaviju tamnicom srpskog naroda) zbilja samo igra, zabava za javnost, a da se Srbija zapravo sve više svrstava, te da Vučić gubi svaku sličnost sa Titom – koju nikad nije ni imao – već da svojim „čeličnim prijateljstvom“ sa Đinpingom poprima sve više sličnosti sa Enverom Hodžom i njegovim savezništvom sa Mao Cedungom.

Jer, nije rezultat ove posete Kini pre svega u kvantitetu, izraženom u 18 potpisanih sporazuma, niti u navodno ugovorenim građevinskim projektima vrednim četiri milijarde evra (dok se ne potpišu ugovori o finansiranju sa kineskim bankama to je sve „na vrbi svirala“; tako je sa Kinezima „ugovorena“ izgradnja beogradskog metroa „teškog“ šest milijardi evra ali je do sada ministar finansija Siniša Mali svoj potpis stavio samo na jedan posao, izgradnju depoa, vredan 200 miliona evra), nego u kvalitetu, odnosno u „strateškom“ i „istorijskom“ karakteru tih sporazuma. Naime, kako je sam Vučić naglasio, iako je sa Kinom postignut „rekordan broj saglasnosti, važnija je suština i strateški karakter dobrog dela tih sporazuma… Ne volim da koristim taj izraz“, rekao je Vučić, „ali verujem da ono što smo postigli u Narodnoj Republici Kini ima svoj istorijski značaj i karakter i da će se to videti u godinama i decenijama pred nama“. Decenijama još, dakle, on misli da vlada.

Pored Sporazuma o slobodnoj trgovini, koji je isturen u prvi plan, kao strateški su još označeni Memorandum o razmeni i saradnji u oblasti ekonomske razvojne politike, Memorandum o zajedničkom unapređenju industrijske i investicione saradnje te Srednjoročni akcioni plan o zajedničkoj izgradnji inicijative „Pojas i put“ između Vlade NR Kine i Vlade Srbije, ali bi se njima mogao pridodati i (nekako zatureni) Memorandum o saradnji u oblasti smanjenja rizika od katastrofa i upravljanja u vanrednim situacijama kojeg je potpisao ministar policije Bratislav Gašić. Svi ti dokumenti mogu da nekome zazvuče i prilično šuplje, ili neobavezujuće, možda se našoj delegaciji tako i činilo, ali je malo verovatno da to tako vide i Kinezi i da bi tek tako na jednu Srbiju trošili toliko vremena.

Sporazumi o slobodnoj trgovini su načelno OK. Ali, slobodna trgovina između dve zemlje, kao što je to slučaj sa Kinom i Srbijom – da zanemarimo razlike u veličini i ekonomskoj snazi – jedne u kojoj privreda uživa veliku pomoć države i praktično je (i kad formalno nije) u državnom vlasništvu, i druge u kojoj te pomoći nema, zapravo je sasvim neravnopravna borba, u suprotnosti sa elementarnim postulatima slobodne konkurencije koja podrazumeva jednak položaj tržišnih takmaca.

Šut s rogatim ne može, davno je rekao naš narod. Ova vlast, koja se inače stalno poziva na narod, ovu „prostu i jednostavnu“ činjenicu potpuno zanemaruje.

Možda će proizvođači jabuke, koji su u javnosti, pomalo i neobjašnjivo, uzimani kao „paradigmatičan“ primer, od ovog sporazuma zaista imati koristi. I neka imaju. Ali, otkako je krenuo izvoz junetine u Kinu srpsko stočarstvo sve više propada. Ruku na srce, nije da je to baš uzrok, ali lepo pokazuje da izvoz u inostranstvo ne može da ozdravi ono što je kod kuće trulo. A pokazuje još nešto: da će taj izvoz biti centralizovan, tj. „organizovan“ preko jedne (ili dve) firme pod kontrolom Srpske napredne stranke – kao što je sa mesom slučaj – koje će, kako se to kaže, „skidati kajmak“.

Nije nikakva paranoja nego oprez zasnovan na sirovoj (i surovoj) realnosti ako se pomisli da će (i) ovaj aranžman, ako ne baš smišljen da bi se esenesovskim kadrovima uglavili novi poslovi a SNS-u novi izvori prihoda, tome uglavnom poslužiti.

Mustra je stara – vidimo kako se državni sektor, recimo Telekom, odnosno državni projekti, kao što je, na primer, izgradnja puteva, koriste za presipanje državnog, tj. novca građana Srbije, u privatne džepove raznih Milovanovića, Radojičića, Bošnjaka… u krajnjoj liniji, Vučića.

Kao pokušaj da se sve to zabašuri treba razumeti i izjavu Tomislava Momirovića, ministra trgovine, da je „potpisivanjem Sporazuma o slobodnoj trgovini između Srbije i Kine, srpska privreda osvojila najveće tržište na svetu koje broji 1,4 milijarde stanovnika“.

Jedan privrednik, makar bio i bivši, morao bi da zna šta stvarno znači osvojiti jedno tržište. To jest, da čak i ako država na neki način „otvori vrata“ – što bi ovaj Sporazum o slobodnoj trgovini mogao da bude – da bi ste kroz ta vrata prošli i na tržište stvarno ušli, a kamoli ga „osvojili“, potrebno je mnogo „krvi, znoja i suza“. Dakle, srpska privreda još ništa nije osvojila i, šta god to bude, tek treba da osvoji, ali joj ministar Momirović hoće malo da podiđe pa joj pripisuje i ono što, fakat, nije postigla.

U stvari, sigurno Momirović to dobro zna ali se izgleda vešto uklopio u vladajuću – naročito među onima koji vladaju – udvoričku retoriku. Jedino nije izvesno da li to radi zabadava, tj. bez nekih koristi za sebe i svoje (o)bližnje ili uz kolateralnu korist. A da veruje u to što govori, u to ni on sam ne veruje.

Generalno govoreći, nije tačno da bez kineskih para ne bi bilo razvoja, auto-puteva i brzih pruga, da ne bismo imali čime da hranimo decu itd., kao što nastoje da prikažu srpski zvaničnici i njima bliski mediji. Naprotiv, milijarde evra kredita, znatno jeftinijih od kineskih, koje su nam odobrile razne međunarodne banke – za infrastrukturne objekte, ekologiju, energetsku efikasnost, reformu zdravstva – Srbija nije iskoristila. Isto važi i za stotine miliona evra donacija za razvoj poljoprivrede iz evropskih fondova. Zašto? Pa, zato što taj novac podrazumeva transparentnost, ne dozvoljava naduvanje cena, ne podnosi mito i korupciju. A to ne odgovara aktuelnim vlastima. Zato su se i okrenule kineskim (arapskim i sličnim) partnerima koji to ne samo da tolerišu nego i podstiču. Druga strana te medalje jeste ono što se zove zarobljena privreda i, kao posledica, vrlo niska domaća privatna ulaganja. Zbog toga je ekonomski razvoj poslednjih desetak godina bio znatno manji od realno mogućeg i zbog toga je izgubljeno mnogo više novca (o nematerijalnom bogatstvu da ne govorimo) nego što su nam doneli kineski krediti i kineske investicije.

Sve u svemu, toliko smo znači napredovali pod Vučićevim naprednjacima: Srbija više neće da bude ruska gubernija nego će ubuduće da bude kineska provincija.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. oktobar 2023.

Lanci, trgovinski i ostali

I tako se jedna mera vlasti, navodno u korist naroda, „preko noći“ pretvara u svoju suprotnost. I „kamen o vratu“ budućih generacija

Juče je (u sredu, 20. septembra) ministar finansija Siniša Mali posetio, kako je sam rekao, jedan „market na Dorćolu“, kupio 16 artikala i uštedeo hiljadu dinara – javile su novine. Ako ministar finansija nema pametnija posla nego da u radno vreme nabavlja provijant onda je on, ma kolika mu plata bila, skupo plaćen. Da ne govorimo o tome da trgovina, cene, marže itsl. nisu u njegovoj nadležnosti, pa nije jasno što se on u to uopšte meša. Ali, ministri Vlade Srbije više su na televiziji nego u svojim kabinetima.

To je, međutim, čak i najmanje važno. Afera „parizer“, tj. akcija „Bolja cena – cena za narod“ zapravo je samo još jedna podvala, budući da će „narod“ tu „bolju cenu“ papreno platiti. U stvari, već je plaća, pošto vlast ovim potezom zapravo gasi požar koji je sama izazvala i raspirivala. Mada će od toga biti koristi koliko i kad se šumski požar gasi kantama umesto kanaderima.

Sećate li se kako se Vučić hvalio da nijedna zemlja u Evropi nije toliko novca kao Srbija podelila svojim građanima tokom krize prethodnih nekoliko godina? Onda je vreme i da se setite one, od upotrebe već izlizane (ali i dalje tačne) izreke da u ekonomiji „nema besplatnog ručka“. Niko nije sporio da je obaveza države da deluje „kontraciklično“, tj. da stimulisanjem potrošnje pomogne stanovništvu i preduzećima u teškim vremenima, ali je upozoravano da će prevelika i neselektivna pomoć imati kontraefekte. To se i dogodilo. „Upumpavanje“ gotovo hiljadu milijardi dinara (tj. više od osam milijardi evra) u sistem dovelo je (uz druge, spoljašnje uzroke manjeg značaja) do velikog rasta cena. Zato je danas (zaključno sa 30. avgustom) inflacija u Srbiji dvostruko veća nego u Evropskoj uniji (11,5 prema 5-6 odsto). I zato je danas tzv. referentna kamatna stopa centralne banke Srbije za dve trećine veća (6,5 naspram četiri odsto) nego evropske centralne banke. Jučerašnje rasipništvo vlasti narod danas plaća smanjenom kupovnom moći i nižim privrednim rastom.

Uzgred, kad je već ta akcija tako dobra i korisna, zašto se ne proširi na sve proizvode. Pa naravno, zato što bi to bukvalno razorilo privredni sistem i vrlo brzo bi se videlo koliko je štetno. Ovako, „u malim dozama“ to se ne vidi tako jasno. To jest, vidi se neposredna korist, ali se ne vidi dugoročna šteta. Kao i uvek kada se dodeljuju neke povlastice, privilegije i subvencije, u prvi plan izbijaju dobitnici. Oni kojima je uzeto da bi drugima bilo dato, kao i oni koji će u budućnosti biti lišeni nekih dobara jer su ih potrošile prošle, tj. današnje generacije, ostaju izvan vidokuruga i vlasti i javnosti.

Nešto slično, nije zgoreg podsetiti, već smo imali pre jedno pola veka, kada se privredni život uređivao samoupravnim sporazumima i društvenim dogovorima. Bila je to ona zloglasna „dogovorna ekonomija“. Znamo kako se to završilo.

Nisu ovih dana ograničene samo cene robe nego i cena novca. Narodna banka je ograničila, za narednih 15 meseci, od 1. oktobra, kamatne stope na stambene kredite na 4,08 odsto (ova mera ima više modaliteta, ali da sada u to ne ulazimo).

Banke ćute. To jest, ne bune se javno, ali u sebi jako gunđaju. I nema sumnje da se to neće povoljno odraziti na ugled, čitaj rejting, Srbije u poslovnom svetu.

Nije ovde reč samo o bankama. Nepoštovanje ugovora predstavlja narušavanje temelja pravne države. To dalje znači narušavanje stabilnosti ekonomskog sistema. A i jedno i drugo dovodi do utiska da je Srbija zemlja povećanog rizika za ulaganje i, uopšte, poslovanje. Zbog čega rastu kamatne stope po kojima će Srbija moći da se zadužuje na međunarodnom tržištu. Isto važi i za poslovne banke. Što znači da će biti skuplji krediti na domaćem tržištu. Veći troškovi – manje (domaćih privatnih – za razvoj jedne zamlje najvažnijih) investicija. Manje investicija – manji privredni rast, manje novih radnih mesta, manji standard stanovništva. I manje ljudi platežno sposobnih da uzmu stambeni kredit. I eto kako se jedna mera vlasti, navodno u korist naroda, „preko noći“ pretvara u svoju suprotnost. I „kamen o vratu“ budućih generacija.

Kada je reč o bankarskim i trgovinskim lancima (bankarske filijale su u suštini „marketi“) to što se ne bune – ako se ne bune – može da izazove sumnju da je država njima nešto zauzvrat obećala. Recimo, trgovcima da će (i dalje) suzbijati konkurenciju, tj. da neće puštati (lako ni brzo) nove kompanije na tržište, a što manja konkrencija, to veća cena, jasno je već odavno svima. Što se tiče banaka – gde je konkurencija poslednjih godina prilično smanjena – država može lako, prodajući obveznice na tržištu, kroz visoku kamatnu stopu da im nadoknadi (pa i više od toga) izgubljenu zaradu na stambenim kreditima.

Ovo su samo najnoviji primeri koji pokazuju da je privreda u Srbiji izložena sve većem administriranju i sve većoj samovolji vlasti. A tamo gde je zarobljena privreda, zarobljeni su i društvo i država.

PS.
Neke opozicione partije u poslednje vreme (mada tvrde da ih zagovaraju već dve godine) izlaze sa idejama da se napravi analiza „strukture cene“ za 100 najprodavanijih proizvoda u trgovinskim lancima, pa da se vidi „koliko tu zarađuje proizvođač, koliko posrednik, a koliko trgovac“. Jeste da to deluje organizovanije i uređenije od ovog prilično proizvoljnog biranja proizvoda koji će morati da pojeftine, ali bi efekti bili jednako pogubni, ako ne i veći.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. septembar 2023.