Vučić i Đinping otvorili industrijski park u Borči

Pošto je formirala prorusku vladu, Srbija je inaugurisala prokinesku politiku. To samo na prvi pogled može da deluje protivrečno

Takoreći pravo sa aerodroma predsednik Narodne Republike Kine Si Đinping, zajedno sa svojim domaćinom, predsednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem, uputio se u Borču gde je svečano otvorio veliki kinesko-srpski industrijski park.

Kolo, kolo, naokolo
Da podsetimo, ovaj projekat je, uz podršku kineskog državnog rukovodstva, inicirao tadašnji premijer Vučić tokom posete Kini 2015. godine. U novembru 2015. potpisan je Memorandum o razumevanju između Vlade Srbije i kineske državne kompanije „Čajna roda end bridž korporejšn“ (CRBC) posvećen realizaciji tog projekta, a u maju 2017. protokol o saradnji na njegovom razvoju. U septembru iste godine formirana je posebna Radna grupa na čije čelo je postavljen ministar bez portfelja zadužen za inovacije i tehnološki razvoj, Nenad Popović.
Nakon sastanka ministra Popovića i ambasadora Kine Li Mančanga u januaru 2018. sa CRBC-om je potpisan komercijalni ugovor o izgradnji industrijskog parka. Ubrzo je, u skladu sa obećanjem ministra Popovića, formirano i zajedničko preduzeće za realizaciju ovog velikog poslovnog poduhvata, a zatim su, na osnovu studije izvodljivosti koju je uradila kineska kompanija, otpočeli radovi.
Projekat, čija ukupna vrednost iznosi 300 miliona evra, realizovan je u tri faze – od 120, sto i 80 miliona evra – a finansirale su ga tri velike kineske banke: Eksim, Banka za razvoj i Kineska banka za izgradnju. Industrijski park je izgrađen pored Pupinovog mosta, prostire se na 320 hektara i u njemu je, kako je to i predviđeno, otvoreno više od 1.000 visokotehnoloških kompanija sa nekoliko desetina hiljada radnih mesta. Veliki broj zaposlenih spontano je izašao iz svojih radnih prostorija da pozdravi dvojicu lidera.
Tako bi mogla da glasi možda i najvažnija vest o poseti kineskog predsednika Srbiji 7. i 8. maja 2024. godine. Nažalost, ona je gotovo u celosti izmišljena mada je samo, idući hronološkim redom, zdravo za gotovo uzimala i u stvarno pretvarala ono što je svojevremeno, ne tako davno, bilo najavljivano i obećavano.
Ali, umesto integrisanih, strujnih i sličnih kola visoke tehnologije, Đinpinga je u Srbiji dočekalo narodno kolo; što neko reče, ličilo je to na dočeke koji su pre više od pola veka Josipu Brozu priređivani u Africi.

Srbi lete u nebo
Među čak 29 sporazuma potpisanih između Srbije i Kine – što je uzgred, gotovo duplo više nego prošle godine (18) prilikom Vučićeve posete Pekingu – nije bilo ni jednog koji bi imao bilo kakve veze sa spomenutim industrijskim parkom, pa čak ni sa industrijskom saradnjom generalno. A među dvadesetak ličnosti koje su učestvovale u učvršćivanju čeličnog prijateljstva sa Kinom nije bilo ni Nenada Popovića iako je on posle dvogodišnje pauze ponovo vraćen u vladu Srbije. Nije među njima bilo ni ministarke privrede Adrijane Mesarović, dok je ministarka za nauku, tehnološki razvoj i inovacije Jelena Begović potpisala doduše dva sporazuma ali jedan o „ublažavanju siromaštva“ a drugi o „istraživanju svemira“.
To nameće pitanje da li je ovim Kina, čak i ne snebivajući se naročito, pokazala nameru da Srbiju, tj. njene resurse, koristi kao svoju sirovinsku bazu. Pitanje je retoričko, razume se. Ne samo zato što kineski vlasnici železare u Smederevu i rudnika bakra u Boru nisu do sada izgradili niti jedan prerađivački kapacitet, nego i zato što vidimo da naši susedi Mađari (uprkos odsustvu „čeličnog prijateljstva“) u tom pogledu znatno bolje prolaze. U vidu fabrike električnih automobila, recimo. Naravno, nije reč ni o kakvoj zaveri. Jednostavno, Kinezi (kao da primenjuju srpsku izreku „ljubav za ljubav, a sir za pare“) rade ono što im je u interesu. A Mađarska, kao članica Evropske unije, plasmanu njihove industrijske robe može da doprinese mnogo više nego Srbija.
Ovih dana moglo se pročitati da su kineske investicije odlučujuće uticale da Srbija „i dalje bude na koloseku dinamičnog rasta industrijske proizvodnje“. Kada se, međutim, pogledaju statistički podaci, onda se taj „dinamizam“, sa Kinezima ili bez njih, baš i ne vidi. Naime, prosečan rast industrije u poslednjih 10 godina bio je skromnih 2,5 odsto, dok je u poslednjih pet godina, dakle u razdoblju kada bi kineske investicije trebalo da pokažu sav svoj efekat, prosek bio još manji i iznosio svega 2,2 odsto.

Za Brisel, preko Pekinga
U stvari, potpisanim sporazumima, memorandumima i pismima o namerama, težište je sa ekonomske (ako je tu ikada zaista i bilo) prebačeno na političku saradnju. O tome nesumnjivo najrečitije govori „Zajednička izjava dve zemlje o produbljivanju i podizanju sveobuhvatnog strateškog partnerstva i izgradnji zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri“ koju su potpisali Vučić i Đinping. Njome se Srbija suštinski opredeljuje za kineski model globalizacije, odnosno za kinesku viziju sveta i „novog novog svetskog poretka“. Ali viziju ne samo sveta nego i Srbije.
Prilično jasan signal da se stvari kreću u tom smeru predstavlja i Sporazum o privredno-tehničkoj saradnji i pružanju bespovratne pomoći koji je u ime Srbije potpisala ministarka za evropske integracije Tanja Miščević. Naravno da Miščevićka nije slučajno izabrana i da su time i jedna i druga strana htele da pošalju poruku – onima koji će to svakako razumeti – da Srbija ima alternativu.
Tome u prilog ide i dogovorena saradnja u oblasti prava, odnosno Sporazum o izručenju. Ubuduće, dakle, svaki kineski disident, borac za slobodu i demokratiju, ukoliko se kojim (nesrećnim po sebe) slučajem nađe u Srbiji, biće izručen režimu u Pekingu. Mada, kakva je aktuelna srpska vlast, ona bi to uradila i „gratis“, iz ličnog ćefa, kao što je Putinu isporučila novinara i opozicionog lidera Vladimira Vladimiroviča Kara-murzu, da bi u Rusiji bio osuđen na 25 godina zatvora.
Konačno, o tome svedoče i sporazumi o saradnji u oblasti kulture i informisanja. Dok su se na našoj strani potpisnici menjali (ministar kulture, direktori Radio-televizije Srbije i Tanjuga, glavni urednik Politike) na drugoj stani je sve sporazume potpisivao zamenik šefa Odeljenja za publicitet Centralnog komiteta Komunističke partije Kine i direktor Kineske medijske grupe, Šen Haisijung. Ne kriju Kinezi s kim imamo posla.
Sve u svemu, pošto je formirala prorusku vladu, Srbija je inaugurisala prokinesku politiku. To samo na prvi pogled može da deluje protivrečno.

Mijat Lakićević
Medija centar, 14. maj 2024.

Leave a Comment