kradja

Panika u parku droge

Kada već poslednju godinu 20. veka uzima kao reper, Vučić se sigurno seća da je tih godina (24.3.1998. – 24.10.2000) upravo on bio na vlasti, te i da zasluge za sve što se tada u Srbiji dešavalo pre svega njemu pripadaju

Ono čime nas bombarduju ovih dana televizije s nacionalnom frekvencijom izvuklo je iz sećanja naslov američkog filma iz zbilja davne 1971. godine „Panika u parku droge“, sa Al Paćinom u glavnoj ulozi. Najviše je zapravo tu asocijaciju izazvalo gostovanje Aleksandra Vučića na televiziji – nije važno na kojoj jer su sve iste, a i bio je na svakoj – kada je, govoreći o opoziciji, rekao i sledeće: „Nemaju nikakav program, imaju raznorodne stavove, višak sujete, manjak liderstva, ogromnu  površnost, nikakvo znanje, samo bi išli po televizijama i pretili hapšenjima, ubijanjima, a zemlja bi nestajala. Baš kao što se to dešavalo 2000. godine kad smo imali najviše stope kriminala, ubijenih, silovanja, najvišu stopu zakatančenih fabrika, pljačkanja građana, samo su oni postajali bogatiji. To je politika za njihove džepove i za njihov interese, a ne za narod i građane.“

Pustili smo, mimo običaja, ovaj poduži citat pre svega kao ilustraciju moralne i mentalne panike u kojoj se neuspešni osnivač „narodnog pokreta za državu“ (ili obrnuto, svejedno) nalazi. Ali nećemo se baviti Vučićevim (dis)kvalifikacijama, zadržaćemo se na nekim činjenično proverljivim stvarima.

Najpre, jedna bizarnost. Kada već poslednju godinu 20. veka uzima kao reper, Vučić se sigurno seća da je tih godina (24.3.1998. – 24.10.2000) upravo on bio na vlasti, te i da zasluge za sve što se tada u Srbiji dešavalo pre svega njemu pripadaju.

Da pređemo na ozbiljnije stvari. Ako su nekada građani Srbije opljačkani bilo je to tokom devedesetih. Zajam za preporod Srbije, hiperinflacija, primarna emisija, stara devizna štednja, razaranje bankarskog sektora, prodaja 49 odsto Telekoma Srbija, carine – sve su to bili mehanizmi preko kojih su pare iz džepova građana prelivene u džepove vlastodržaca i njihovih pomagača. Prema najkonzervativnijim procenama – jedno 15-20 milijardi evra.

Nije to, međutim, ništa prema šteti koju je zemlji nanela decenijska vladavina (što formalne što neformalne) crveno-crne koalicije – Socijalističke partije Srbije, Jugoslovenske udružene levice i Srpske radikalne stranke. Kada je dvehiljadite ona izgubila vlast, bruto domaći proizvod Srbije bio je upola manji (sasvim precizno, 53 odsto) nego 10 godina ranije.

I ne samo to. Upropašćena je i ekonomska baza zemlje. Ukupni kapital privrede Srbije smanjen je 40 odsto, a vrednost opreme 45 odsto. Takođe, ostala je bez ljudskog kapitala jer su stručnjaci otišli u inostranstvo. Sve u svemu, tokom devedesetih faktički je „zakatančena“, da upotrebimo Vučićev izraz, industrija Srbije.

Svojevremeno je nedavno preminuli ekonomista Stojan Stamenković izračunao da je Srbija od 1990. do 2000. godine izgubila bruto domaći proizvod od 175 milijardi evra. Kada se tome doda tridesetak milijardi evra, na koliko je procenjena šteta od rata sa NATO alijansom, ukupan gubitak pretrpljen u poslednjoj deceniji 20. veka premašuje 200 milijardi evra.

A kada je o ličnom bogaćenju reč, o tome najbolje govori podatak da je iz te nacionalne katastrofe Aleksandar Vučić izašao kao ratni profiter, bogatiji za stan vredan nekoliko stotina hiljada evra.

Ni ono što Vučić govori o godinama nakon petooktobarskih promena nema nikakvih dodirnih tačaka sa činjenicama. U najkraćem: Od 2001. do 2008. godine, tj. do svetske ekonomske krize, plate su porasle devet puta (sa 40 na 360 evra). Prosečan godišnji rast BDP-a iznosio je 5,9 odsto, što je gotovo tri puta više nego za vreme Vučićeve vladavine do 2020. godine, tj. do krize izazvane kovidom.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 2. novembar 2023.

Naprednjačko zlatno tele

Deset godina naprednjaka: Velika razvojna prevara

Došli su pre 10 godina s mnogo entuzijazma da pokrenu Srbiju, koja su zapetljala u kučine svetske ekonomske krize. Uspeli su da za dve godine, tj. do 2014, naprave najveći državni deficit u istoriji od negde 250 milijardi dinara ili blizu dve i po milijarde evra. Zemlja se stvarno našla pred bankrotom. Nemajući drugog izlaza, morali su da se izvlače iz te kaljuge, započeli su tzv. program fiskalne konsolidacije. “Kresali” su plate i penzije, nisu se obazirali na Ustav i zakone. To je, međutim, bio lakši deo posla. Trebalo je pokrenuti posustalu privredu. Ali to naprednjacima nikako nije polazilo za rukom. Stope rasta, kad nisu bile negativne – uglavnom, govorilo se, zbog elementarnih nepogoda – bile su više nego skromne, u proseku dva odsto godišnje. Daleko od potreba, a još dalje od najava da će Srbija ubrzo postati lider regiona i Evrope. Lider se, po pravilu, nalazio na repu.

Čak ni zaduživanje nije pomagalo. Javni dug je u proseku rastao po milijardu evra godišnje, sa 15 milijardi 2012. došao je na 22,5 milijardi evra 2019, ali su razvojni rezultati bili vrlo mršavi.

Tada je grupa ekonomista bliskih vlasti smislila spasonosno rešenje. Ako ne pomaže malo para, možda će pomoći mnogo. Dakle – veliki projekti, infrastrukturni radovi, skupi, najskuplji. Plus – kineski krediti. Naime, para za velike infrastrukturne projekte bilo je već tada, dve trećine od 5, 6 milijardi evra nije još bilo ni iskorišćeno, ali to su bile pare iz međunarodnih fondova koji su stalno nešto merili, kontrolisali i zakerali. Nije bilo preduzetničke slobode. S Kinezima se sve rešavalo u četiri oka, a i cena je manje-više bila – odokativna.

Srbija je udvostručila brzinu zaduživanja. Sada joj je za novih 7,5 milijardi evra zajmova bilo potrebno svega tri godine, pa je od 2019. do 2021. javni dug Srbije premašio 30 milijardi evra (praktično se udvostručivši u odnosu na početnu sumu).

To je urodilo plodom. Bruto domaći proizvod počeo je osetnije da raste – oko četiri odsto godišnje. Recept je bio jednostavan. Zvanično prijavljenu vrednost radova niko nije proveravao. Tako je primećeno da putevi i pruge koje finansiraju Kinezi koštaju znatno (20-30-50 odsto) skuplje nego kad ih finansira, primera radi, Evropska investiciona banka. Jer, kad EIB daje kredit ima svoje ljude koji procenjuju realnu vrednost radova, na osnovu čega se zatim dodeljuje novac. Tih zavrzlama s Kinezima nema. Već je u legendu ušao primer da je kopanje dva dužna metra kanala za gasovod Balkanski tok koštalo 2.000 evra. Ovaj projekat je, doduše, ruski, ali je princip isti.

Ogroman priliv deviza iz kredita imao je za posledicu jačanje dinara. Vodeći politiku fiksnog kursa evra Narodna banka je smanjivala kupovnu moć evropske valute. Štednja u evrima se uopšte ne isplati, pošto za istu sumu “evara” svake godine možete da kupite sve manje robe. Ovo ne odgovara ne samo štedišama nego ni izvoznicima, pošto za svoju robu dobiju manje dinara. To se najbolje vidi u prerađivačkoj industriji. Već nekoliko poslednjih godina ona stagnira. Godine 2020. bila je svega 0,1 odsto veća nego 2019; 2019. je bila 0,2 odsto veća nego 2018, a 2018 za 1,9 odsto veća nego 2017. Sve u svemu – trogodišnja stagnacija. Prošle godine je, istina, prerađivačka industrija porasla 5,5 odsto, ali posle niza “sušnih” godina to je gotovo zanemarljivo. Pogotovo ako se uporedi s višegodišnjim rastom građevinarstva od po 20-30 odsto.

Za zemlju poput Srbije upravo bi prerađivačka industrija trebalo da bude nosilac izvoza i razvoja. Privrednici očigledno nisu imali motiva da ulažu u male industrijske pogone uprkos silnim kilometrima novih auto-puteva. Zaostatak privatnih investicija, koje su upola manje nego što bi trebalo da budu (7-8 milijardi evra), o tome najbolje svedoči.

No, ako ne odgovara razvojnoj privredi, jeftin evro i te kako odgovara državi. S jedne strane, smanjuje učešće javnog duga u bruto domaćem proizvodu. A sa druge, veštački podiže BDP u evrima. Na primer, ako ove godine realan porast bruto domaćeg proizvoda bude iznosio četiri odsto, a inflacija oko šest odsto, BDP u evrima, zahvaljujući fiksnom kursu, porašće 10 odsto.

Sve u svemu, tako je, zarad interesa Kineza i nekoliko milenijumskih timova, žrtvovan interes privrede i građana Srbije.


PS:
Nije isključeno da ćete i vi, drage čitateljke i čitaoci, za neku godinu stvarno imati platu od 1.000 evra. ali se lako može desiti da ćete za nju kupiti manje nego za 500 evra danas.

Mijat Lakićević
portalforum.rs, 13. februar 2022.