duznicko ropstvo

Diskretni heroji

Svuda okolo bukti rat, samo u Srbiji mir, stabilnost, napredak. Tako Aleksandar Vučić zamišlja budućnost, tačnije, takvu budućnost u predizbornoj kampanji obećava građanima Srbije

Opet je Siniša Mali u pravu. „Smeju se za leteće taksije, ali imaćemo ih“, rekao je pre neki dan ministar finansija. Gospodin ministar, zagledan u sopstvene džepove, nije primetio da je to bio smeh kroz suze. Imaćete zbilja leteće taksije, vi ćete ih imati, ali će građani Srbije od toga imati samo štetu.

Hiperaktivni ministar – izborna kampanja je, mora se raditi i ono što nije u „opisu posla“ – još jednom je rekao nešto što se ne zaboravlja: „Nacionalni stadion je investicija koja je sidro.“ Ponovo je, dakle, mada više nesvesno, ovom nespretnom metaforom Siniša Mali i nehotice rekao pravu stvar. Jer sidro, lenger, kotva – ne morate biti mornar da biste to znali – vuče nadole, te služi da se brod ukotvi, usidri, da se spreči njegovo kretanje. To će biti i „funkcija“, odnosno posledica „nacionalnog stadiona“ u srpskoj privredi. Nema sumnje, doduše, da će „nacionalni stadion“ biti dobar za biznis ministra finansija, ljude oko njega i aktuelnu vlast generalno, ali za one izvan tog uskog kruga nikakve koristi neće biti.

„Neka drugi pričaju o vašim delima“, rekao je u izbornoj kampanji takođe ovih dana predsednik Vlade Srbije Miloš Vučević, i tako „održao lekciju o kulturi i manirima“, kako su to formulisale neke novine. „Diskretne heroje ljudi cene“, kazao je još, istom prilikom, premijer.

Prvo se činilo da je Vučević mislio baš na Sinišu Malog jer on svako malo izađe s nekom „gromopucatelnom“ izjavom o tome kako je Srbija svetski lider u ovome ili onome. Kao što je, recimo, ona da „Srbija ima 10 puta veći rast BDP-a od Evropske unije“. Jer, to poređenje se odnosi samo na prvo tromesečje ove godine, pa takva (zlo)upotreba podataka predstavlja najobičniju manipulaciju, u suštini – falsifikat. Tome u prilog najbolje govore neke druge računice. Pre svega ona koja kaže da ako se Srbija i približava Zapadnoj Evropi, onda to čini puževskom brzinom, pošto je prema analizama ekonomista neće dostići ni za pola veka. Ili jedna druga, još važnija, prema kojoj ne da se Srbija ne približava nego i dalje, i sve više zaostaje za zemljama centralno-istočne Evrope.

Izgleda, međutim, da je premijer ciljao još više. Ma koliko neverovatno zvučalo, čini se da je Vučević mislio na Vučića.

Jer evo, da ne idemo u dalju prošlost, Vučić je rekao, na primer, da je „uspeo da uradi nešto što niko u Srbiji nikad nije uspeo“ ili da „nikada u istoriji nije toliko toga napravljeno i nije se tolikom brzinom napredovalo“ kao tokom njegove vladavine. Ali ne samo da se Vučićeve samohvale odnose na prošlost nego i na budućnost. Tako je nedavno izjavio da „više nijedan predsednik Srbije nikada neće da ponovi ono što sam ja izgovarao u Njujorku, i to njima u lice“ da bi, prevazišavši i samog Iliju Čvorovića, zaključio: „I onda ćete se setiti svog predsednika.“

Kamo lepe sreće da je samo Čvorovića, prevazišao je i maštu Dušana Kovačevića.

Svuda okolo bukti rat, samo u Srbiji mir, stabilnost, napredak. Tako Aleksandar Vučić zamišlja budućnost, tačnije, takvu budućnost u predizbornoj kampanji obećava građanima Srbije. Jer evo, kaže, crno na belo: „Sledi period teži nego u Drugom svetskom ratu, važno je nabaviti hranu i lekove.“ Kako je to moguće – pitaće možda (naivno) neko? Lako – zato što Srbija ima Ekspo. I zato što Srbija ima Vučića koji je sve to mudro i državnički smislio. Ekspo – to će u stvari biti oaza u kojoj će se skupljati zavađeni sa svih strana sveta. Dođu malo u Srbiju da predahnu i zaleče rane, da zaigraju, pojedu i popiju, pa opet u svoje bedne zemlje, bez svevidećeg vođe, da nastave krvave sukobe.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 29. maj 2024.