RTB i PKB: Prodaja ili poslednji dani

I RTB i PKB treba prodati. Ako u igri budu samo ekonomski kriterijumi, to je za obe firme, ali što je najvažnije za građane Srbije, nesumnjivo najbolje rešenje. Stvar se menja ako u ovom poslu budu prevagnuli politički motivi

 

Zašto prodati RTB, a kako PKB

Zanimljivo je kako privatizacija Rudarsko-topioničarskog basena “Bor” nije naišla ni na kakvo protivljenje iako je prošle godine ostvario dobit od 8,2 miliona evra, dok je prodaja Poljoprivrednog kombinata “Beograd” izazvala velike otpore iako je 2018. PKB završio sa gubitkom od 120 miliona evra. Izgleda da je stvar u tome što se u prvom slučaju čitav proces odvija pod firmom pronalaženja strateškog partnera, jer će država zadržati određeni postotak vlasništva (ne zna se koji, zavisi od ponude, pretpostavlja se manjinski), dok je u drugom slučaju stvar nazvana pravim imenom, dakle prodajom. Nejasno je, međutim, zašto se prednost daje tzv. strateškom partnerstvu kada je ono ekonomski loš(ij)e rešenje, pošto se, kao što pokazuje primer Er Srbije, svodi na to da država pokriva gubitke. Što, naravno, plaćaju građani Srbije iz svojih džepova. Koliko god ponaosob bili značajni, RTB i PKB su različite priče. U ovom tekstu biće reči o prvom; o drugom u narednom broju.

 

PROIZVODNJA NISKA, GUBICI VISOKI: Iako formalno u statusu društvenog preduzeća, RTB Bor je oduvek bio u državnim rukama. Za sve to vreme praktično je radio sa gubicima, tako da je ukupan dug RTB-a 2016. godine dostigao 1,3 milijarde evra. Tada je država (“Boru”) otpisala (odnosno deo preuzela na sebe) oko 900 miliona evra. Istovremeno, da bi na neki način odložila privatizaciju ili uvođenje profesionalnog menadžmenta – što je bio jedan od elemenata aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom – Vlada Srbije sredinom jula 2016. odlučuje da nad RTB-om otvori neku vrstu predstečajnog postupka, odnosno takozvani Unapred pripremljeni plan reorganizacije (UPPR). Kao glavni razlog navedeno je da obaveze kompanije u tom trenutku iznose oko 400 miliona evra (48 milijardi dinara), dok je vrednost njene imovine procenjena na 80 miliona evra (10 milijardi dinara).

Celokupan rad RTB-a poslednjih godina obavijen je velom tajne. Podaci o proizvodnji ne objavljuju se redovno i kompletno, dok zvanično objavljeni finansijski pokazatelji nikada nisu prošli revizorsku kontrolu. U stvari, pre nekoliko godina konsultantska kuća KPMG uradila je jednu reviziju, a zatim je 2015. godine Mekinzi uradio strategiju razvoja RTB-a, koja je, kako se govorilo, potvrdila sve nalaze KPMG-a, ali ni jedna ni druga analiza nisu predstavljene javnosti. Osim što je u oba slučaja zaključeno da “RTB ima budućnost”, kako je to tada saopštio kontroverzni direktor RTB-a Blagoje Spaskoski.

Prema podacima koje je još krajem prošle godine izneo Spaskoski, RTB je 2017. završio sa EBITDA (profit pre nego što se oduzme kamata, porez na dobit i amortizacija) od 70 miliona dolara. Prema zvaničnim podacima Agencije za privredne registre, od poslednjih pet godina RTB je samo 2013. i 2017. završio pozitivno. Naime, neto profit (kada se saberu poslovni i finansijski prihodi, i od njih oduzmu poslovni i finansijski rashodi) pre pet godina iznosio je 3,2 miliona evra, a prošle godine 8,2 miliona evra. Godine 2014. RTB je ostvario gubitak od 20 miliona evra, 2015. nešto preko devet, a 2016. nešto preko 10 miliona evra.

Kada je reč o samoj proizvodnji, RTB je, opet prema podacima iz same firme, prošle godine iskopao 18 miliona tona rude, iz čega je dobijeno 235.000 tona koncentrata (10 odsto više nego 2016), odnosno 43.000 tona katodnog bakra (18 odsto više nego 2016). Pored toga, proizvedeno je i 700 kg zlata i pet tona srebra. Međutim, iznoseći svojevremeno podatke za 2016, Spaskoski je rekao da je te godine proizvedeno 326.000 tona koncentrata i 64.000 tona katodnog bakra. Stvar je u tome što, govoreći o 2016, Spaskoski proizvodnju iz sopstvenih sirovina nije razdvojio od tzv. uslužne prerade, odnosno od proizvodnje iz uvoznog koncentrata.

U stvari, RTB već godinama iz sopstvenih sirovina proizvodi 3.500 tona bakra mesečno, što je daleko ispod instalisanih kapaciteta. Recimo, nova topionica – čija je cena sa prvobitno planiranih 180 miliona narasla na preko 300 miliona evra – može godišnje da preradi 500.000 tona koncentrata, dok Bor iz sopstvene rude trenutno proizvodi upola manje – oko 250.000 tona.

MANJAK RUDE, VIŠAK ZAPOSLENIH: Tako se dolazi do ključnog problema RTB-a danas, zbog kojeg se i traži strateški partner. S jedne strane, izrazito nedovoljne investicije u prošlosti i izrazito veliki broj zaposlenih u sadašnjosti.

Naime, RTB je poslednjih godina, pa i decenija, vrlo malo ulagao u pripremu novih ležišta. Pre svega zahvaljujući tome, njegovo poslovanje je i bilo (relativno) pozitivno. U suprotnom, tj. da je investirao u nove rudnike, ni visoka cena ne bi mu pomogla, njegov poslovni rezultat bio bi u debelom minusu. Kako je to pre oko godinu i po dana (NM 304, februar 2017) rekao Zoran Drakulić, čija je firma Ist point pre desetak godina (u vreme vlade Vojislava Koštunice bila vrlo blizu da kupi RTB), u to bi trebalo uložiti najmanje 100 miliona evra. Aktuelni direktor, dakle Spaskoski, predstavljajući krajem prošle godine rezultate svoje kompanije, međutim, znatno je “podigao lestvicu”. “Investiranjem 330 miliona dolara u rudarsku proizvodnju, i to u otvaranje ‘Cerova’ i nabavku opreme za veću proizvodnju u Majdanpeku i u Jami, proizvodnja bakra iz sopstvenih sirovina porasla bi na 100.000 tona bakra, 1.400 kilograma zlata i osam tona srebra godišnje. Prema sadašnjim cenama metala, vrednost takve produkcije bila bi preko 700 miliona dolara. Učešće RTB-a Bor u bruto društvenom proizvodu zemlje povećalo bi se sa sadašnjih 0,8 na 1,8 odsto”, rekao je tada Spaskoski.

Drugi po značaju problem RTB-a jeste preveliki broj zaposlenih. Trenutno u “Boru” radi oko 5.000 radnika. Prema jednoj studiji Svetske bake, višak je oko 1.200 radnika, dok je prema Drakulićevim rečima, za sadašnju proizvodnju dovoljno i 3.000 zaposlenih.

U odnosu na ove ključne slabosti, formirani su i glavni uslovi predviđeni tenderom objavljenim 18. jula. Zapravo, prvi uslov koji kupac mora da ispuni – investicija od 350 miliona dolara – gotovo se u potpunosti poklapa sa izjavom Spaskoskog. Nasuprot tome, drugi uslov – da broj radnika ostane isti – na prvi pogled deluje zbunjujuće. Možda se računa s tim da povećanje proizvodnje mora da bude praćeno novim radnicima, tako da će, zapravo, kada se njihov broj “prebije” sa sadašnjim viškom, u krajnjem ishodu ukupan broj zaposlenih ostati (manje-više) isti. Ali, po prirodi stvari novi vlasnik RTB-a bi sam vodio računa da manjak radnika ne ugrozi proizvodnju, tako da se ovaj zahtev čini nepotrebnim, pa i kontraproduktivnim jer može da zakomplikuje pronalaženje strateškog partnera ili makar da smanji cenu.

Pored ovih suštinskih, u tenderu su navedeni i neki, moglo bi se reći, “formalni uslovi”. Prvo, da je pretežna delatnost zainteresovane kompanija eksploatacija ili proizvodnja bakra, tj. ostalih obojenih i plemenitih metala i, drugo, da je u poslednjoj godini ostvarila poslovni prihod od bar 500 miliona dolara. Pored 10.000 evra za otkup dokumentacije, zainteresovani moraju još i da uplate depozit ili dostave garancije u iznosu od milion dolara. Rok za podnošenje prijava je 20. avgust ove godine do 12 časova.

 

ČUKARU PEKI I BORSKA REKA: Kao što je NM u pomenutom članku (“Ružno pače ili zlatna koka”) već pisao, na tasu RTB-a nalazi se još jedan “grumen”, mada on nije neposredno iz borskog arsenala, koji bi mogao dodatno privlačno da deluje na kupce. Reč je o nalazištu Čukaru Peki, o kojem se pričaju prave bajke. Prema prvim analizama, reč je o ležištu 65 miliona tona rude sa srednjim sadržajem bakra od 2,6 odsto i zlata 1,5 grama po toni. To je oko milion i po tona metala i oko 100 tona zlata, što po današnjim cenama (oko 6.000 dolara tona bakra i 40 dolara za jedan gram zlata) vredi gotovo 15 milijardi dolara. U najnovijim izveštajima – da li zato što obuhvataju samo gornji sloj ležišta ili iz “taktičkih razloga”, tj. da se malo smanje aspiracije spoljašnjih faktora – rezerve su smanjene na 35 miliona tona, ali je sadržaj bakra povećan na 2,9 odsto, a zlata na 1,7 grama po toni.

Kompanija Rakita eksplorejšn, koja je u stopostotnom vlasništvu kanadske firme Nevsun, 4. juna ove godine, u prisustvu premijerke Srbije Ane Brnabić i ambasadorke Kanade Kati Čaba, svečano je započela istražne rudarske radove na ovoj lokaciji. Kako je tom prilikom rečeno, planirano je da se od 2018. do 2022. godine u otvaranje rudnika uloži 600 miliona dolara. Nakon toga, tokom 15 godina eksploatacije (2023-2038) očekuje se dodatna Nevsunova investicija od oko 450 miliona dolara. Za vreme rada rudnika, rečeno je takođe tom prilikom, Rakita će zapošljavati oko 600 radnika, dok će 300 zaposlenih angažovati podizvođači.

Temperaturu oko ovog nalazišta dodatno je krajem jula podigla informacija da je kanadska kompanija Landin (Lundin) za Čukaru Peki ponudila Nevsunu 1,1 milijardu američkih dolara (1,4 milijarde kanadskih). Međutim, Piter Kukjelski, predsednik Nevsuna, okarakterisao je tu ponudu kao neprijateljsku i pozvao svoje akcionare da je ne prihvate. “Nismo dobili nikakvu zvaničnu ponudu Landina. Pored toga, na osnovu kvaliteta resursa, ekonomskih pokazatelja i obima planirane investicije za otvaranje rudnika, projekat Čukaru Peki stekao je reputaciju jednog od najboljih svetskih nalazišta bakra i zlata, tako da ponuda Landina ne odgovara stvarnoj vrednosti akcija naše kompanije”, rekao je, odbijajući ponudu Kukjelski. Reči Kukjelskog ubrzo je potvrdio i Odbor direktora Nevsuna, koji je 10. avgusta i zvanično odbio ponudu Landina.

Dakle, da se vratimo na tu “ljubav na drugi pogled”, računa se da bi bilo prirodno, tj. ekonomski najisplativije, da se sirovina iz rudnika Čukaru Peki prerađuje u “Boru”. Zašto bi se ruda vozila stotinu kilometara – sa druge strane granice nalazi se bugarski bakarni koncern Pirdop, koji svakako neće sedeti skrštenih ruku – ako može da se prerađuje u Boru, koji ionako radi sa pola kapaciteta. Dejan Koželj, koji je u vreme prethodnog napisa bio kodirektor kompanije Rakita, s kojom se u međuvremenu rastao, rekao je tada za Novi magazin da je “sasvim logično da bi ekonomski najpovoljnija opcija bila da se bakar prerađuje u kapacitetima RTB-a”, ali da je u tom momentu “zaista prerano da se tako nešto sa sigurnošću kaže”. Drakulić je pak bio mišljenja da bi “država svakako trebalo da vodi računa i da pokuša da prilikom izdavanja koncesije za proizvodnju ugovori obavezu koncesionara da rudu prerađuje u Boru”.

Ovde, međutim, može da se pojavi jedan problem. Prema studiji britanske konsultantske kuće SRK, ruda iz pojedinih segmenata ovog nalazišta sadrži velike količine arsena (preko 20 odsto). Zbog toga ona ne bi mogla u celini da se prerađuje ne samo u “Boru” nego ni bilo gde u Evropi. Ali bi mogla u – Kini. Tamo su vlasti, naime, spremne da zažmure na uvoz i preradu (u pojedinim slobodnim zonama) rude u kojoj je koncentracija nepoželjnih elemenata i iznad maksimuma formalno dozvoljenog zakonom. Zbog toga bi Kinezi mogli da budu glavni favoriti (iz senke) za preuzimanje RTB-a.

Na kraju, međutim, ne sme se ispustiti iz vida da RTB ima i svog “keca u rukavu”. Naime, u sklopu ogromnih rezervi od oko 500 miliona tona rude, “Bor”, prema rečima dr Branislava Mihajlovića – svojevremeno rukovodioca u RTB-u, inače velikog oponenta Blagoja Spaskoskog – poseduje nalazište Borska reka, koje je “po svojim karakteristikama, tj. količini i kvalitetu raspoložive rude za eksploataciju, vrlo slično ležištu Čukaru Peki. Štaviše, čak je i nešto bolja jer je ruda bliža površini, a samo ležište bliže važnim insfrastrukturnim objektima”.

Za Srbiju i njene građane najbolje bi bilo da u RTB uđe neka velika zapadna kompanija. Ta mogućnost bila bi mnogo realnija da je Srbija članica Evropske unije. Ovako, gotovo da se izbor svodi na – daj šta daš.

Jagma

U protekle dve godine, otkako je postalo jasno da će RTB pre ili kasnije biti na prodaju, “Bor” je, prema rečima ministra Antića, posetilo čak 11 stranih kompanija. Među njima se kao najzainteresovanije pominju Ruska bakarna kompanija, s kojom je povezan srpski biznismen Milan Popović, “Čengiz holding” turskog biznismena Mehmeda Čengiza, kao i kanadski Mundoro. Naravno, tu su i Kinezi. Pominju se dve firme: Pauer čajna i Zijin majning grupa. Nakon raspisivanja tendera ambasador Kine u Beogradu Li Mančang potvrdio je zainteresovanost ove druge firme, tako da se u izvesnom smislu može reći da je ona zvanični kineski kandidat.

Ponuda ovih, kao i drugih zainteresovanih ceniće se, međutim, ne samo po visini sume koju nameravaju da investiraju nego i po procentu vlasništva koji za uloženi novac žele da dobiju. Naime, u tenderu se ne kaže koliko učešće u RTB-u Srbija zaista prodaje. Ostavljeno je, dakle, kupcima da se i oko toga nadmeću: ovog puta ne idući u visinu, tj. tako što će nuditi sve više, nego idući naniže, tj. tražeći što manje.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 381-382, 16. avgust 2018.

 

 

One thought on “RTB i PKB: Prodaja ili poslednji dani

Leave a Comment