BLOG

Oko oktobra

Reč na dodeli nagrade Fondacije “Katarina Preradović, 10. oktobar 2020. godine. Nagradu su ove godine podelili Ana Lalić, novinarka portala NovaS, i Vuk Cvijić, novinar NIN-a

Poštovani članovi porodice Katarine Preradović – Nemanja, Nikola, Vladimire, Ljiljo, gospođo Gordana;
Poštovani gosti;
Poštovana publiko,
“Katarina Preradović”, kako se zove naša fondacija, nastala je sa željom, zadatkom da čuva sećanje na vrsnu, izuzetnu novinarku Katarinu Preradović. Ali isto toliko i s ciljem i obavezom da gaji, podstiče i promoviše hrabrost, istrajnost i doslednost u borbi za istinu, za informaciju, za saznavanje. Baš ono što je radila i čemu je Kaća – tako su je svi zvali – bila posvećena. I jedno i drugo, dakle, jeste naša misija.

Ličnost, i lik, Katarine Preradović – to se ovde mora reći – nije odlikovala pre svega oštrina fizionomije, što se na ovim slikama vidi, nego se na njemu odslikava oštrina uma. Katarinu nije krasila samo britkost stila, nego i britkost duha.
Katarina je recimo – toga sam se setio ovih dana, povodom događaja čiju smo dvadesetogodišnjicu obeležavali– pravila jasnu razliku između Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice. Katarini je bilo jasno da se tu ne radi o sporu između dva lidera nego o sukobu dve koncepcije, dve vizije Srbije. I znala je šta znači i kuda vodi cupkanje na koncertu Svetlane Ražnatović.

U svakom zlu – da se vratimo u sadašnjost – ima i nešto dobro, kaže narodna poslovica. Ako u ovom našem današnjem zlu ima nešto dobro, onda su to – dobri novinari. I novinarke, razume se – da ne propustim da budem rodno korektan.

Verovatno ću biti pristrasan, ali meni se čini da ni u jednoj drugoj profesiji nema toliko istinskih profesionalaca, dakle onih koji interes javnosti i društva u celini pretpostavljaju sopstvenim interesima, kao što je to u novinarstvu.
O tome svedoči činjenica da smo mi u Fondaciji “Katarina Preradović” ove godine kao nijedne ranije imali teškoća da odaberemo najbolje. Toliko je bila kandidata i tako je bila oštra konkurencija.

Ali, da ne bude da sam sasvim pristrasan, ima i u drugim oblastima, izvan medijske, ljudi koji su zviždali, budili i bunili javnost ukazujući na svakojake marifetluke vlasti.
Oni su danas naši gosti. I ja im se u ime Fondacije zahvaljujem što su došli i počastvovali nas svojim učešćem na ovoj maloj svečanosti.

To su Jelisaveta Vasilić, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, Aleksandar Obradović, sad već moglo bi se reći slavni uzbunjivač iz valjevskog Krušika i, u stvari, opet jedan naš kolega novinar, ali koji je – nezasluženo – ostao izvan pažnje javnosti, glavni urednik Portala Žig info iz Grocke Željko Matorčević.

(Nakon kratkog razgovora sa gostima, članica Fondacije Tamara Spaić saopštila je imena dobitnika nagrade. Priznanja je uručila prošlogodišnja dobitnica Tamara Skroza.)

Mijat Lakićević

Za budućnost Srbije

Pobeda opozicije u Crnoj Gori, čiji je glavni stožer koalicija oko DF, nije oslabila nego, naprotiv, ojačala Vučićevu njegovu poziciju (koju strpljivo već godinama gradi) lidera svih Srba u regionu – i bosanskih, i crnogorskih, i kosovskih, i srbijanskih. Samo su se hrvatski Srbi oteli toj kontroli

Opozicija se nada da će se “reka slobode” iz Crne Gore preliti u Srbiju. Greši. Ta reka je pod kontrolom Aleksandra Vučića. Makar njen najveći deo, tj. matica.

S tom glavninom, dakle, Vučić je bio u tesnoj vezi. Njeni predstavnici su redovno dolazili u Beograd, Srbija je javno finansirala njihove aktivnosti milionima evra, a naivno bi bilo ne računati da su tajne sume bile još veće. Za divno čudo, javnost u Srbiji, naročito opoziciona, to je uspevala da ne vidi. Pa je govorila da su Vučić i Đukanović u dosluhu i da jedan drugom nabacuju političke voleje. Isti ti su, međutim, i dalje glavni tumači zbivanja, kako u Srbiji tako i šire.

Sve u svemu, pobeda opozicije, čiji je glavni stožer koalicija oko Demokratskog fronta, nije oslabila nego, naprotiv, ojačala Vučića. Tačnije – njegovu poziciju (koju strpljivo već godinama gradi) lidera svih Srba u regionu – i bosanskih, i crnogorskih, i kosovskih, i srbijanskih. Samo su se hrvatski Srbi oteli toj kontroli, zbog čega su odmah u Vučićevim medijima provučeni kroz toplog zeca i proglašeni izdajnicima. Srpstva, dabome.

Uzgred, ko veruje da u radiju žive mali ljudi, taj može da veruje i da će Amfilohije Crnu Goru da uvede u Evropu. (Čovek kome su mnogi, koji inače svašta znaju, i zaboravili i oprostili onaj sramni govor nad odrom Zorana Đinđića.)

Drugim rečima, iako se gotovo unisono misli da je ekspertska vlada dobro rešenje, to je veliko pitanje. Može se lako desiti da ona samo posluži kao paravan iza kojeg će se političkom tehnologijom polako preparirati institucije i preusmeravati politika. Kao što je Vučić uradio formirajući vladu sa Dinkićevim ekspertima, na čije je čelo postavio Dačića. To je trajalo tačno dve godine. Posle znamo kako su se stvari razvijale.

S tim u vezi, izjava koju su posle sastanka dali lideri tri pobedničke – makar u ovom času tako izgleda – koalicije, takva je kao da je pisana u Vučićevom kabinetu. Med i mleko, svila i kadifa. Naravno, sve to prija čulima, ali bilo bi krajnje politički neiskusno i nevešto odmah na sva zvona najavljivati neku revoluciju i oštru promenu kursa. Mada, recimo, u programu koalicije Za budućnost Crne Gore piše da će po dolasku na vlast ukinuti evro.

Kada se pak radi o promeni vlasti ovde, u jednoj bitnoj stvari postoji razlika između Srbije i Crne Gore. U Crnoj Gori je polarizacija napravljena po nacionalnoj liniji: sudarili su se – uslovno rečeno, slika nije crno-bela – srpstvo (koje je više versko, nacionalno i prorusko) i crnogorstvo (koje je više građansko, državno i proevropsko). U Srbiji takve podele nema. Vučić je čvrsto zauzeo poziciju srpskog nacionalizma (to pokazuje, recimo, sve što se dešava oko spomenika Stefanu Nemanji), a opozicija – to jest, njena matica, da se opet poslužim tom metaforom – pokušava da ga svrgne još većim srpskim nacionalizmom. To će teško ići. Ona bi, dakle, morala da izgradi neku drugu platformu i njoj odgovarajuću strategiju. Kao logičan izbor nameće se Evropska unija. Ali opozicija to izbegava ili radi vrlo neodlučno.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 2. septembar 2020.

Sova i vuk

Jednom davno, kaže legenda, postojala je jedna velika šuma. Vrlo duboka i mračna. Zvala se Šumadija, mada je po mnogima to samo mit

Ovo je basna o sovi i vuku. Jednom davno, kaže legenda, postojala je jedna velika šuma. Vrlo duboka i mračna. Zvala se Šumadija, mada je po mnogima to samo mit.

Gospodar te šume bio je jedan vuk. I on je bio veliki. I, pričalo se, prilično zao. Terorisao je sve životinje: zečeve, divlje svinje, lisice, srne… Čak i medvede, mada su oni već bili stari i umorni.

Sve je to gledala jedna sova. Gledala je, gledala tu muku šumskog življa, pa joj dosadilo. I rešila da nešto preduzme. Pošto nije mogla da se suprotstavi vuku “jedan na jedan”, što bi se danas reklo, odlučila je da ga – posmatra. Gledala je vuka neprestano svojim iskolačenim očima. Gde god vuk, tu i ona: gleda i ćuti.

I vuk je počeo da se nervira. Smetalo mu je da stalno bude pod nečijim budnim okom, promenio je ponašanje,više nije bio tako miran, počeo je sve češće da zavija.

Onda se sova odvažila da uzvrati. Kad god bi vuk počeo da arlauče, sova bi odgovorila svojim hukom.

Vuk – auuuu.
Sova – uu, uu, uu.

I tako danima. Oko sove su se okupile još neke životinje i počele da joj donose hranu, da je obaveštavaju gde se vuk nalazi i slično.

I vuk je svakim danom bivao sve nervozniji, sve je teže kontrolisao svoje reakcije, znojio se, oblizivao usne. I, kaže priča, jednog dana više nije mogao da izdrži taj pritisak. I napustio je šumu. Zauvek.

Mijat Lakićević
19. novembar 2019.

Ponovo radi blogoskop 2

Nekoliko dana uoči beogradskih izbora 4. marta ove godine, na naš sajt mijatlakicevic.com udarila je neka kuga. To, u stvari, kao što se posetioci verovatno sećaju, nije bio prvi napad. Prethodni se desio u januaru ove godine, a još pre njega u aprilu prošle, ali su bili mnogo slabiji, pa smo posle nekoliko dana uspevali da otklonimo posledice. U oba slučaja ja sam, sad vidim prilično neoprezno, zaključio da smo bili kolateralna šteta nekog većeg obračuna, a i nije bilo sredstava za dodatnu zaštitu, pa je blog nastavio da funkcioniše po starom. Ali, mračna sila koja hoće da satre sve pred sobom nije tako mislila. Ovog puta udar je bio razoran. Činilo se da niko nije preživeo i da obnova neće biti moguća.

 

A onda se pojavila CRTA i, kao u onoj  dečijoj pesmici “tačka, tačka, tačkica, crta, crta, crtica”, malo pomalo, podigla blog. On još nije kao što je bio, ali se polako vraća u pređašnje stanje. I biće, dajemo na znanje, opasan trostrukim zidom, daleko otporniji na hakere-kerbere i njihovog zlog gospodara.

 

Mijat Lakićević

24. jun 2018.

 

 

Pomahnitali voz

Šta nam još dolazi sa Zapada osim te ideologije ljudskih prava, tolerancije, “inkluzije”… Sve iluzija do iluzije. Danas prisustvujemo svojevrsnoj (ispočetka tihoj, ali kako vreme prolazi sve glasnijoj) rehabilitaciji Slobodana Miloševića i njegovih satrapa – gde je Milorad Vučelić samo najsvežiji primer – upravo kroz prizmu današnjeg odnosa Srbije prema zapadnim vrednostima. (više…)

Severna Srbija

O kakvoj liberalizaciji robnih i kapitalnih tokova može biti reč u zemlji u kojoj caruju monopoli i privilegije, a birokratske prepreke za privrednike i investitore gotovo da su nesavladive? Očigledno, Katić je dobrano posvađan sa elementarnim činjenicama (više…)

Lične stvari

Ako neće u izolaciju, Srbija mora da skoči u globalizaciju. I, naravno, da pliva, a ne da se udavi. Mora da sprovede liberalne reforme. Širenje područja slobode, jačanje ekonomskih i građanskih sloboda, jedini je izlaz za Srbiju. Nažalost, malo ima onih koji su spremni da to podrže, a još manje onih koji to mogu da izvedu. (više…)

Pare i/li život

Naši političari se, blago rečeno, ponašaju poput pijanca. Pozajmljuju na sve četiri strane sveta – valjda u skladu sa četiri stuba spoljne politike, a kad dođe vreme da se dugovi vrate ospu paljbu po globalizaciji (više…)

Tražim pomilovanje

Ko je danas na političkoj sceni Srbije spreman da penzije i plate u javnom sektoru smanji 15 odsto; da “na ulicu pošalje 100.000 radnika (50.000 zaposlenih u javnom sektoru i 50.000 zaposlenih, iako samo fiktivno, u tzv. preduzećima u restrukturiranju); da proda Telekom; da privatizuje deo EPS-a; da podigne cenu struje za 30 odsto; da privatizuje dobar deo ostalih državnih i komunalnih preduzeća; da poljoprivredu prepusti seljacima i dozvoli prodaju zemlje strancima; da Rusima kaže baj, baj; da se bezuslovno i bezrezervno opredeli za Evropsku uniju; da traži prijem u NATO? (više…)