pojas i put

Srpske azijsko-afričke perspektive

Toliko smo napredovali pod Vučićevim naprednjacima da Srbija više neće biti ruska gubernija nego će ubuduće biti kineska provincija

Zalažemo se za mir, ali ćemo proizvoditi još više oružja, idemo u Evropsku uniju, ali je budućnost Srbije u Aziji i Africi. To su, u suštini, glavne poruke koje je iz Pekinga, gde je učestvovao na trećem Forumu za međunarodnu saradnju „Pojas i put“, uputio gospodin Aleksandar Vučić.

Ako neko ne veruje, evo i „originala“: „Srbija mora da osnažuje namensku industriju…postoji ‘glad’ za proizvodima naše namenske, dnevno do milion granata 155 mm, raketa, pa čak i minobacačkih mina. Sve bismo mogli da prodamo kome god hoćemo u svetu, ali mi nemamo te kapacitete… Naša sadašnjost je da pokušamo da sačuvamo mir u svetu opšte histerije“. I druga: „Azija i Afrika su naša budućnost, uz razume se dalji nastavak evropskog puta.“

Čega tu ima više – cinizma, hipokrizije, šizofrenije ili nečeg šestog teško je reći, ali nije ni bitno.

Naravno, nije sporno da Srbija treba da ide za svojim interesima. U tom smislu, svako tržište je dobrodošlo pa i ono u zemljama Azije i Afrike. Ali, to je jedno, a nešto sasvim drugo u tom svetu videti najveću perspektivu i glavnog pokretača budućeg razvoja. Zašto? Zato što je Srbija u Evropi, ne toliko čak geografski koliko ekonomski. Odavno je tesnim vezama uključena u evropsku ekonomiju, tu su glavni kupci njenih industrijskih proizvoda, ali i poljoprivrednih, jer Evropa zbog sve strožih ekoloških pravila sužava svoj agrarni potencijal i suzbija proizvodnju. To nam je tržište i bliže i poznatije, i platežno je sposobnije. Otud – nimalo ne potcenjujući Afriku i Aziju – i mnogo perspektivnije. Ali Vučić voli da se igra Tita i nesvrstavanja – i već najavljuje za iduću godinu veliku turneju po Africi, samo još da nabavi nekog „Galeba“ i prigodnog književnika ili podobnog kulturnog radnika – zaboravljajući da je to bilo u potpuno drugačijim, kako međunarodnim tako i domaćim, okolnostima.

U stvari, čini se da je i ta igra sa nesvrstanošću (uzgred, najviše je zagovaraju oni koji Josipa Broza nazivaju srbomrscem a Jugoslaviju tamnicom srpskog naroda) zbilja samo igra, zabava za javnost, a da se Srbija zapravo sve više svrstava, te da Vučić gubi svaku sličnost sa Titom – koju nikad nije ni imao – već da svojim „čeličnim prijateljstvom“ sa Đinpingom poprima sve više sličnosti sa Enverom Hodžom i njegovim savezništvom sa Mao Cedungom.

Jer, nije rezultat ove posete Kini pre svega u kvantitetu, izraženom u 18 potpisanih sporazuma, niti u navodno ugovorenim građevinskim projektima vrednim četiri milijarde evra (dok se ne potpišu ugovori o finansiranju sa kineskim bankama to je sve „na vrbi svirala“; tako je sa Kinezima „ugovorena“ izgradnja beogradskog metroa „teškog“ šest milijardi evra ali je do sada ministar finansija Siniša Mali svoj potpis stavio samo na jedan posao, izgradnju depoa, vredan 200 miliona evra), nego u kvalitetu, odnosno u „strateškom“ i „istorijskom“ karakteru tih sporazuma. Naime, kako je sam Vučić naglasio, iako je sa Kinom postignut „rekordan broj saglasnosti, važnija je suština i strateški karakter dobrog dela tih sporazuma… Ne volim da koristim taj izraz“, rekao je Vučić, „ali verujem da ono što smo postigli u Narodnoj Republici Kini ima svoj istorijski značaj i karakter i da će se to videti u godinama i decenijama pred nama“. Decenijama još, dakle, on misli da vlada.

Pored Sporazuma o slobodnoj trgovini, koji je isturen u prvi plan, kao strateški su još označeni Memorandum o razmeni i saradnji u oblasti ekonomske razvojne politike, Memorandum o zajedničkom unapređenju industrijske i investicione saradnje te Srednjoročni akcioni plan o zajedničkoj izgradnji inicijative „Pojas i put“ između Vlade NR Kine i Vlade Srbije, ali bi se njima mogao pridodati i (nekako zatureni) Memorandum o saradnji u oblasti smanjenja rizika od katastrofa i upravljanja u vanrednim situacijama kojeg je potpisao ministar policije Bratislav Gašić. Svi ti dokumenti mogu da nekome zazvuče i prilično šuplje, ili neobavezujuće, možda se našoj delegaciji tako i činilo, ali je malo verovatno da to tako vide i Kinezi i da bi tek tako na jednu Srbiju trošili toliko vremena.

Sporazumi o slobodnoj trgovini su načelno OK. Ali, slobodna trgovina između dve zemlje, kao što je to slučaj sa Kinom i Srbijom – da zanemarimo razlike u veličini i ekonomskoj snazi – jedne u kojoj privreda uživa veliku pomoć države i praktično je (i kad formalno nije) u državnom vlasništvu, i druge u kojoj te pomoći nema, zapravo je sasvim neravnopravna borba, u suprotnosti sa elementarnim postulatima slobodne konkurencije koja podrazumeva jednak položaj tržišnih takmaca.

Šut s rogatim ne može, davno je rekao naš narod. Ova vlast, koja se inače stalno poziva na narod, ovu „prostu i jednostavnu“ činjenicu potpuno zanemaruje.

Možda će proizvođači jabuke, koji su u javnosti, pomalo i neobjašnjivo, uzimani kao „paradigmatičan“ primer, od ovog sporazuma zaista imati koristi. I neka imaju. Ali, otkako je krenuo izvoz junetine u Kinu srpsko stočarstvo sve više propada. Ruku na srce, nije da je to baš uzrok, ali lepo pokazuje da izvoz u inostranstvo ne može da ozdravi ono što je kod kuće trulo. A pokazuje još nešto: da će taj izvoz biti centralizovan, tj. „organizovan“ preko jedne (ili dve) firme pod kontrolom Srpske napredne stranke – kao što je sa mesom slučaj – koje će, kako se to kaže, „skidati kajmak“.

Nije nikakva paranoja nego oprez zasnovan na sirovoj (i surovoj) realnosti ako se pomisli da će (i) ovaj aranžman, ako ne baš smišljen da bi se esenesovskim kadrovima uglavili novi poslovi a SNS-u novi izvori prihoda, tome uglavnom poslužiti.

Mustra je stara – vidimo kako se državni sektor, recimo Telekom, odnosno državni projekti, kao što je, na primer, izgradnja puteva, koriste za presipanje državnog, tj. novca građana Srbije, u privatne džepove raznih Milovanovića, Radojičića, Bošnjaka… u krajnjoj liniji, Vučića.

Kao pokušaj da se sve to zabašuri treba razumeti i izjavu Tomislava Momirovića, ministra trgovine, da je „potpisivanjem Sporazuma o slobodnoj trgovini između Srbije i Kine, srpska privreda osvojila najveće tržište na svetu koje broji 1,4 milijarde stanovnika“.

Jedan privrednik, makar bio i bivši, morao bi da zna šta stvarno znači osvojiti jedno tržište. To jest, da čak i ako država na neki način „otvori vrata“ – što bi ovaj Sporazum o slobodnoj trgovini mogao da bude – da bi ste kroz ta vrata prošli i na tržište stvarno ušli, a kamoli ga „osvojili“, potrebno je mnogo „krvi, znoja i suza“. Dakle, srpska privreda još ništa nije osvojila i, šta god to bude, tek treba da osvoji, ali joj ministar Momirović hoće malo da podiđe pa joj pripisuje i ono što, fakat, nije postigla.

U stvari, sigurno Momirović to dobro zna ali se izgleda vešto uklopio u vladajuću – naročito među onima koji vladaju – udvoričku retoriku. Jedino nije izvesno da li to radi zabadava, tj. bez nekih koristi za sebe i svoje (o)bližnje ili uz kolateralnu korist. A da veruje u to što govori, u to ni on sam ne veruje.

Generalno govoreći, nije tačno da bez kineskih para ne bi bilo razvoja, auto-puteva i brzih pruga, da ne bismo imali čime da hranimo decu itd., kao što nastoje da prikažu srpski zvaničnici i njima bliski mediji. Naprotiv, milijarde evra kredita, znatno jeftinijih od kineskih, koje su nam odobrile razne međunarodne banke – za infrastrukturne objekte, ekologiju, energetsku efikasnost, reformu zdravstva – Srbija nije iskoristila. Isto važi i za stotine miliona evra donacija za razvoj poljoprivrede iz evropskih fondova. Zašto? Pa, zato što taj novac podrazumeva transparentnost, ne dozvoljava naduvanje cena, ne podnosi mito i korupciju. A to ne odgovara aktuelnim vlastima. Zato su se i okrenule kineskim (arapskim i sličnim) partnerima koji to ne samo da tolerišu nego i podstiču. Druga strana te medalje jeste ono što se zove zarobljena privreda i, kao posledica, vrlo niska domaća privatna ulaganja. Zbog toga je ekonomski razvoj poslednjih desetak godina bio znatno manji od realno mogućeg i zbog toga je izgubljeno mnogo više novca (o nematerijalnom bogatstvu da ne govorimo) nego što su nam doneli kineski krediti i kineske investicije.

Sve u svemu, toliko smo znači napredovali pod Vučićevim naprednjacima: Srbija više neće da bude ruska gubernija nego će ubuduće da bude kineska provincija.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. oktobar 2023.