spisak

Spiskom na spisak

Krajnji rezultat pravljenja spiska spisak onih koji su primali neke pare od Rio Tinta biće (još jedan) spisak stranih plaćenika. A to već radi aktuelna vlast i nema smisla da se i oni koji su protiv Vučićeve politike toj i takvoj politici pridružuju. Štaviše, da joj daju neku vrstu legitimiteta

Ne slažem se sa idejom/predlogom/zahtevom BIRODI-ja da se napravi spisak onih koji su (ovako ili onako, iz ovog ili onog razloga) primali neke pare od Rio Tinta.

Uz sve uvažavanje onoga što je ova organizacija do sada uradila na demokratizaciji Srbije, mislim da je to loša ideja. Ne sumnjam u dobre namere ali, kao što je poznato, put u pakao je popločan dobrim namerama.

To naravno ne znači da svačiji rad ne treba da bude pod „lupom“ javnosti i podvrgnut javnoj kritici, ali spiskovi nisu ni forma ni sadržaj koji to mogu da obezbede.

Jer – kako god da je to BIRODI zamislio – krajnji rezultat biće (još jedan) spisak stranih plaćenika. A to već radi aktuelna vlast i nema smisla da se i oni koji su protiv Vučićeve politike toj i takvoj politici pridružuju. Štaviše, da joj daju neku vrstu legitimiteta.

A od stranog plaćenika do domaćeg izdajnika – ni korak. A zna se šta se radi s takvim tipovima.

Ne slažem se ni sa pozivom koji su četiri člana Srpske akademije nauka i umetnosti uputili „visokoškolskim ustanovama i naučnoistraživačkim institutima Srbije“, a kojim „iniciraju sazivanje naučnih veća za razmatranje pitanja eksploatacije litijuma“.

To jako podseća na „pisma“ koja su u ono „Brozno“ vreme upućivana partijskim organizacijama da se izjasne o nečemu o čemu u principu pojma nisu imali. A poznato je i kako su se tako sazivani sastanci završavali. Intelektualni angažman je, naravno, potreban ali na dobrovoljnoj i individualnoj bazi.

U pomenutom dopisu se još kaže da je „potrebno sanirati veliki broj zapuštenih i nelegalnih deponija, ispuniti zakonsku obavezu tehničke i biološke rekultivacije zemljišta, stvoriti zakonski okvir za neodložno zaustavljanje rada svakog postrojenja koje prekoračuje dozvoljene emisije i formirati regulatorno telo zaduženo za procenu ekološke štete i ekonomske dobiti od predloženih projekata“.

Ovo možda lepo zvuči, ali je već na prvi pogled očigledno da je, blago rečeno, sasvim nerealno. Ne samo zato što iziskuje dugogodišnji rad nego i što bi recimo „neodložno zaustavljanje rada svakog postrojenja koje prekoračuje dozvoljene emisije“ Srbiju „u roku od odmah“ ostavilo bez električne energije, kao i dobrog dela ne samo industrijske nego i poljoprivredne proizvodnje.

Naročito je sporno zalaganje potpisnika dopisa za „izricanje kazni za sve nepropisne postupke“. Nije posao SANU – mada iza ovog dopisa, po svoj prilici, i ne stoji SANU nego pojedini njeni dužnosnici – da predlaže kažnjavanje. Mislim da se to ni u ono „Brozno“ vreme nije radilo.

Najviše, međutim, zabrinjava poslednja rečenica u kojoj se naglašava da „rešavanje problema traži veće učešće struke u javnom životu i angažovanje domaćih istraživača koji rade u interesu društva i koje finansira država“.

Brojna se tu pitanja postavljaju. Ko će, recimo, da ocenjuje i procenjuje ko radi „u interesu društva“ a ko protiv tog interesa? I ko će da procenjuje društveni interes? Pošto je to naravno teško i komplikovano, kao jedini kriterijum će ostati da oni koji rade u društvenom interesu jesu oni koje finansira država. Što će neminovno voditi pravljenju spiskova podobnih i nepodobnih, ispravnih i neispravnih, patriota i nepatriota… Tu će, doduše, otežavajuću okolnost predstavljati činjenica da stručnjaci (naučnici) koji primaju državnu platu često rade i za neke strane firme (kompanije, fondacije, organizacije). Što bi moglo da dovede do stvaranja kadrova zaduženih za diferencijaciju, tj. odvajanje žita od kukolja.

A to je ono što, nadam se, niko od podnosilaca pomenutih predloga zaista ne želi.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 10. septembar 2024.