bdp

Država protiv štediša i izvoznika

Činjenica da je dinar u poslednjih desetak godina bio „čvrst kao stena“ i nije nešto čime bi se trebalo ponositi, naprotiv. Ali za to već postoji odgovarajuća narodna izreka

Nedavno je predsednik Aleksandar Vučić na godišnjoj konferenciji za štampu (4. januara) s naglašenim zadovoljstvom rekao da je kurs nacionalne valute, krećući se oko 117-118 dinara za jedan evro, u poslednjih deset godina ostao „čvrst kao stena“.

Da li je to zbilja dobro i pohvalno?

Možda bi i bilo da su i cene sve druge robe ostale isto tako postojane i nepromenljive. Međutim, kao što svi znamo, to se nije desilo. Naprotiv.

Samo prošle godine inflacija je (još nema konačnih podataka) bila oko 15 odsto. U poslednjoj deceniji, tj. od 2012. do 2022. godine, cene su u proseku porasle oko 45 odsto. To znači da je samo tokom poslednjih 12 meseci evro izgubio sedminu svoje vrednosti. A ako se gleda od 2012, vrednost evra je praktično prepolovljena.

Posebnu težinu ovom, već po sebi poražavajućem podatku, daje činjenica da su time najviše pogođene one (sa ekonomske tačke gledišta) najkorisnije i najznačajnije kategorije stanovništva, odnosno privrede. Preciznije – štediše i izvoznici.

Kada je reč o štedišama, njihov gubitak je jasan: ako 100 evra koje su pre jedne decenije stavili u banku danas podignu i pretvore u dinare, moći će da kupe (gotovo) upola manje robe nego tada. Ko je imao 100 evra sada praktično ima 50. Kamata mu taj gubitak ni izbliza ne može nadoknaditi.

Dakle, onaj ko se ponašao odgovorno i racionalno – kažnjen je. U Srbiji se ne isplati štedeti. Ne isplati se biti odgovoran i racionalan. To je poruka koju aktuelna vlast šalje građanima, stvarajući, namećući štaviše, ne samo određeni „model“ ponašanja nego i svojevrsni „trošadžijski“ mentalitet. Da ne bude zabune, ekonomije nema bez potrošnje, ali u skladu s mogućnostima: ne trošiti nezarađeno, pozajmljivati umereno, jednostavno – prostirati se prema guberu.

Zato se u Srbiji malo štedi.

I u javnosti uopšte nema baš previše „empatije“ prema štedišama. Stalno se kuka nad sudbinom dužnika, onih koji su se zadužili, pa sad dugove ne mogu da vrate. Muke poverilaca koji svoja potraživanja ne mogu da naplate nikoga ne zanimaju. Niko se nije zabrinuo zbog štediša koji su prošle godine takoreći opljačkani jer je vrednost njihove imovine smanjena 15 odsto. Pa sad njihovih 13,5 milijardi evra, koliko iznosi devizna štednja stanovništva (preostalih 700 miliona, do 14,2 milijarde evra, koliko je ukupna štednja, jeste u dinarima) vredi čak dve milijarde manje, tj. 11,5 milijardi evra. Kakva je to kolosalna pljačka. I – nikom ništa.

Nije to rđavo samo sa ličnog aspekta jednog štediše. To je loše i po privredu. Jer i štediše su, zapravo, iako indirektno, poverioci. Štednja je temelj investicija. Novac koji su im građani poverili na čuvanje, banke kao kredite daju preduzećima za njihove poslovne poduhvate. Manje štednje – manje kredita – manje razvoja. Ukoliko nema dovoljno domaće štednje, banke mogu da je „uvezu“, pozajmljujući sredstva u inostranstvu, pa ih onda kroz kredite „prosleđivati“ domaćim preduzećima, ali će taj novac biti skuplji. To znači da će manji broj privrednika moći da uzme kredit ili će taj kredit biti manji, a biće verovatno i jedno i drugo, što će sve negativno delovati na ekonomski rast.

Na sličan način pogođeni su i izvoznici. Jednostavno, za evre (kao i bilo koju drugu stranu valutu) oni mogu u Srbiji da kupe sve manje. Samo prošle godine, nije zgoreg ponoviti, njihova zarada je zbog inflacije smanjena 15 odsto. Sa druge strane, zarada uvoznika je toliko veća. Dakle, najbolji deo srpske privrede, onaj koji se bori na stranom, vrlo zahtevnom tržištu, koji obezbeđuje devize, destimulisan je; uvoznici su privilegovani.

Učinak takve, više godina praktikovane politike, ogleda se u rastu spoljnotrgovinskog deficita. Prošle godine je za 11 meseci izvoz (24,8 milijardi evra) porastao 26 odsto, a uvoz (34,5 milijardi evra) 34 odsto. Procenjujući, na osnovu novembarskih podataka, izvoz bi za celu 2022. mogao da bude oko 27, a uvoz oko 38 milijardi evra. To znači da je manjak u robnoj razmeni sa inostranstvom dostigao 11 milijardi evra (nije isključeno da bude i veći), što je četiri milijarde evra, odnosno više od 50 odsto više nego 2021. godine.

Negativnim posledicama precenjenog dinara tu, međutim, nije kraj. One se vide i na širem ekonomskom planu. Naime, to obeshrabruje ulaganja u izvoznu robu, tj. proizvodnju tzv. razmenljivih dobara, a podstiče investicije u nerazmenljiva dobra kao što su nekretnine, usluge i slično. To je tačno ono što se dešava(lo) u Srbiji. Naime, poslednjih godina bruto domaći proizvod snažno vuče rast građevinarstva (išao je i do 30 odsto) i usluga (oko 10 odsto), dok industrijska proizvodnja stagnira ili jedva raste (za 11 meseci 2022. povećanje od svega 1,7 odsto).

Pošto je tako rasterao domaće privatne investitore, Vučić je morao da raznoraznim subvencijama (da ne kažemo podmićivanjem: besplatnim ustupanjem zemljišta, direktnim finansijskim davanjima) privlači strane ulagače. Zato su strane investicije dostigle sedam odsto BDP-a (prošle godine su, prema najavama, premašile četiri milijarde evra). Sa druge strane, povećana su i javna ulaganja. Planirano je (a plan se, po svemu sudeći, sprovodi u delo) da budu oko 4,5 milijardi evra, tj. 7,5 odsto bruto domaćeg proizvoda. Tako smo došli u situaciju da strane, javne i domaće privatne investicije budu gotovo jednake, tj. da se kreću oko 7-8 odsto BDP-a. A trebalo bi da ove poslednje budu otprilike kao prve dve zajedno (oko 15 odsto BDP-a).

Javne investicije – a reč je pre svega o infrastrukturnim radovima – finansirane su, naravno, stranim kreditima. Između ostalog, i zbog toga je javni dug u proteklih 10 godina udvostručen – sa 15 milijardi evra 2012, na 33 milijarde evra 2022. godine, uz tendenciju daljeg (brzog) rasta.

Vučić često ističe da je dug „svega“ 55 odsto BDP-a. Da je, međutim, devizni kurs pratio inflaciju, ova slika bi bila sasvim drugačija. Čisto ilustracije radi, da jedan evro danas, umesto 117 dinara, rastući u skladu sa inflacijom vredi 170 dinara, bruto domaći proizvod za 2022. godinu, procenjen inače na nešto više od 7.000 milijardi dinara, ne bi iznosio 60 milijardi evra nego 42 milijarde evra. A u tom slučaju udeo javnog duga u BDP-u ne bi bio 55 nego blizu 80 odsto.

Sve u svemu, činjenica da je dinar u poslednjih desetak godina bio „čvrst kao stena“ i nije nešto čime bi se trebalo ponositi, naprotiv. Ali za to već postoji odgovarajuća narodna izreka.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 16. januar 2023.

Vučićeva prevara koja ne zastareva

Ako širenje lažnih vesti ne ulazi u domen pravne patologije, ne znači da ne potpada pod neke druge kategorije društveno (pa i lično, po samog izvršioca) štetnog ponašanja. Koje takođe zahtevaju odgovarajući tretman. I adekvatnu terapiju

Jedino u šta ne treba sumnjati od onoga što je predsednik Aleksandar Vučić u ponedeljak 29. marta rekao na Srećnoj televiziji jeste da nije izbacio loptu iz gola na utakmici Srbija – Portugalija. U stvari, čitava ta emisija bila je zanimljiva samo zbog jedne stvari – da vidimo da li će se Vučić na bilo koji način osvrnuti na svoju tvrdnju da će Srbija u 2020. ostvariti najveći privredni rast u Evropi. Prema očekivanju – to se nije desilo. Mislim, ni jedno ni drugo: niti je Srbija bila prva u Evropi, niti je Vučić svoju tvrdnju pomenuo.

A gotovo da nije bilo dana, počev od oktobra prošle godine, da Vučić, ili Siniša Mali, ili neko sličan nije rekao kako je Srbija evropski lider. Ostale ćemo zanemariti, ovde ćemo navesti samo Vučićeve izjave. A ni njih sve, ko bi to podneo.

Tako je, recimo, 14. oktobra Vučić rekao da će “pad BDP-a Srbije u 2020. biti 1,5 odsto, što znači da će biti najbolja u Evropi”. Pa je 2. novembra rekao da na osnovu podataka iz prva tri tromesečja “svakako možemo da tvrdimo da će Srbija imati najveći rast BDP-a za celu 2020. godinu u Evropi”. Zatim je 9. decembra izjavio da će “Srbija ove godine prema rastu bruto domaćeg proizvoda biti najbolja u Evropi i verujemo da će pad BDP-a biti manji od minus jedan”. Konačno, 11. januara 2021. Vučić je, da bi svoju izjavu još više ojačao, na kraju s ponosom dodao: “Srbija nikad nije bila prva u Evropi po stopi rasta”.

Ništa od ovoga nije tačno. Pa čak ni poslednja rečenica. Jer, bivalo je da Srbija bude prva u Evropi po stopi rasta, samo što to nije bilo za vreme Vučića nego je bilo za vreme Đinđića. Ali, o tome sam pisao više puta, pa sad neću ponavljati.

Ono što je ovde ključno – sve te silne Vučićeve tvrdnje o liderskoj poziciji Srbije u Evropi pokazale su se (nažalost) kao neistinite. Ne samo da Srbija nije najbolja nego nije uspela da osvoji ni bronzanu medalju, da se sportski izrazim. Bolje od Srbije (prema podacima Eurostata) bile su najpre Irska, koja je ostvarila rast BDP-a od 3,4 odsto, i Turska, sa rastom od 1,8 odsto. A manji pad BDP-a od Srbije (jedan odsto) imale su Norveška i Litvanija s padom od 0,8 odsto.

Ruku na srce, ni peto mesto u evropskim okvirima nije loše, naprotiv, ali šta da se radi kad je Vučić tvrdio da je Srbija najbolja. I hajde da je to rekao jednom, dvaput, čovek bi mogao pomisliti da je reč o grešci, ali on je to ponavljao svaki čas, na svakom mestu, u svakoj prilici. To, dakle, ne može biti slučajno. Neprekidno ponavljanje neistina, sad ovih sad onih, pokazuje jasnu nameru da se narod obmane i da se ljudima manipuliše. Širenje lažnih vesti pod određenim uslovima može biti i krivično delo. Možda ovo nije baš taj slučaj, ali ako ne ulazi u domen pravne patologije, ne znači da ne potpada pod neke druge kategorije društveno (pa i lično, po samog izvršioca) štetnog ponašanja. Koje takođe zahtevaju odgovarajući tretman. I adekvatnu terapiju. Dogodine – na izborima.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 1. april 2021.

Živimo u zemlji neslobode, nepoverenja i nepravde

Šta nam pričaju, a šta nam se događa, kakve nam podatke iznose, a koji su istiniti, u kakvom društvu živimo, a kakvo bismo želeli da budemo

Intervju Dejan Šoškić, ekonomista

Gotovo svakodnevno s najviših mesta u državi građani su prosto bombardovani izjavama o Srbiji kao ekonomskom lideru u Evropi i drugim fantastičnim rezultatima. To je bio povod za razgovor sa Dejanom Šoškićem, profesorom beogradskog Ekonomskog fakulteta.

Predsednik Vučić je nedavno izjavio da bi šteta od zatvaranja privrede iznosila 190 miliona evra dnevno. Da li je to realno?
Nažalost, mi već godinama slušamo izjave naših zvaničnika koje su faktički netačne. Samo ako pogledamo koliki je BDP Srbije, a on je prema zvaničnim podacima NBS 2020. iznosio 46,9 miliona evra, i ako to podelimo sa 365 dana, vidimo da je dnevni BDP oko 129 miliona evra. Dakle, i ako bi sve stalo, tj. kada bi elektrane prestale da prave struju, kada bi krave prestale da daju mleko, dnevni gubitak bi bio maksimalno 129 miliona. Kada se uvode mere ograničavanja kretanja, posledice postoje u domenu trgovine (mada raste onlajn trgovina), ugostiteljstvu, organizaciji javnih događaja i još ponegde, ali to ni izbliza ne znači da je ukupna privreda stala, daleko od toga. Naravno, pitanje ostaje kako tu izjavu razumeti? Moguće je, naravno, da je u pitanju prosto greška. Ako, međutim, nije greška, onda je reč ili o nenamernom iznošenje neistina, tj. neznanju, ili o svesnom iznošenje neistina, tj. manipulaciji.

Da li je pomoć države privredi dobro odmerena, kako sa stanovišta potreba tako i sa stanovišta mogućnosti?
Neki elementi podrške bili su dobri, posebno u prvom paketu mera, kao što su pomoć preduzećima oko isplate plata, prolongiranje otplate kredita, državne garancije za kredite, neke poreske olakšice. Pojedine mere su mogle biti znatno bolje, kao što su linearna pomoć svim građanima i svim preduzećima, koju je trebalo dati samo onima koji su zbog pandemije ostali potpuno ili bez najvećeg dela svojih prihoda. Neke mere su, međutim, bile potpuno pogrešne, kao što je mogući otkup korporativnih obveznica od centralne banke, moguća pomoć države kroz dokapitalizaciju preduzeća i ukidanje bitnih postupaka u procesu izdavanja dužničkih hartija od vrednosti. Ove mere koštaju Srbiju mnogo i mislim da su se isti ili slični rezultati mogli postići i sa znatno manjim davanjima.

Zloupotrebljava li aktuelna vlast tu pomoć u političko-marketinške svrhe?
Neke od tih mera, kao što su linearna pomoć svim građanima ili svim penzionerima, nezavisno od toga da li je pandemija izazvala bilo kakve promene u njihovim prihodima, upućuju na populizam. Vrlo su skupe i narušavaju fiskalnu poziciju zemlje, na šta su ukazivali i stručnjaci iz Fiskalnog saveta. Drugim rečima, sve nas koštaju kao poreske obveznike, a verovatno daju političku popularnost samo onima koji su ih doneli.

Krije li vlast od građana da se zapravo radi o kreditima koje će oni sami morati da vrate?
Prosečan građanin verovatno vidi samo kratkoročnu dobit u vidu dodatnog prihoda i ne vodi previše računa da to znači rast duga zemlje i rast obaveza koje ćemo svi kao poreski obveznici plaćati u narednom periodu. Otuda takve mere, kao kratkoročne i zavodljive, posebno ako se donose u vreme političkih izbora, u bilo kojoj zemlji teško da mogu izbeći ocenu da su politički motivisane s ciljem popravljanja izbornih šansi partijama koje sačinjavaju vladu u tom trenutku.

Da li je Srbija zaista imala najmanji pad BDP-a u celoj Evropi, kao što tvrdi predsednik Vučić?
Čitava ta priča s najmanjim padom BDP-a u Srbiji faktički je netačna i suštinski pogrešna. Netačna je jer u Evropi ima i zemalja koje ne samo da su imale manji pad od Srbije, poput Belorusije, nego su, kao Irska i Turska, u 2020. ostvarile rast. Sa druge strane, priča je pogrešna jer rast u uslovima pandemije dominantno zavisi od strukture određene privrede. Zemlje koje proizvode manje sofisticirane proizvode, koje imaju manje učešće usluga, posebno turizma, u BDP-u ili koje imaju veliko učešće poljoprivrede, tj. siromašne zemlje, kao i one koje su manje integrisane u globalnu podelu rada, imaju i manje negativne efekte pandemije na BDP. Procene Svetske banke o tome koliko će koje zemlje biti pogođene pandemijom tokom 2020. išle su od minus jedan odsto BDP-a za nerazvijene zemlje Afrike do minus osam odsto BDP-a za razvijene zemlje Evrope. Otuda bilo kakva samohvala o našim privrednim rezultatima tokom 2020. realno je neutemeljena i više ulazi u domen političke propagande nego realnosti.

ZNAČAJNO POBOLJŠANJE NA EKONOMSKOM PLANU MOGUĆE JE SAMO AKO POLITIČKA STRUKTURA, ALI I DRUŠTVO U CELINI RAZUME ZNAČAJ VLADAVINE PRAVA, SNAGE INSTITUCIJA I SLOBODNE KONKURENCIJE

Kako vam izgleda privreda Srbije u ovom trenutku. Da li je to dinamična, potentna privreda koja može da obezbedi potreban rast u narednim godinama?
Ne, srpska privreda svakako ne ulazi u kategoriju dinamičnih privreda. Nasuprot tome, ona je jedna od najsporije rastućih privreda u poslednjih 10 godina u Evropi. U dve godine, 2018. i 2019, imali smo nešto više stope rasta, tj. iznad četiri odsto, ali je i to nedovoljno za bilo kakvo pristizanje centralne i istočne Evrope. Naše ukupne investicije su niske, niže od proseka u regionu i daleko ispod potrebnog nivoa od 25 odsto BDP-a da bismo mogli potencijalno da stvaramo više i održive stope privrednog rasta. Posebno je loše što su u strukturi investicija u našoj zemlji najmanje domaće privatne investicije koje, po pravilu, treba da predstavljaju okosnicu privrednog rasta. Nizak nivo investicija je prirodna posledica lošeg privrednog ambijenta. Podsetimo se, Srbija je 2016. u tzv. Moneyval izveštaju Saveta Evrope ocenjena kao zemlja koja se suočava sa značajnim izazovima i slabostima u domenu pranja novca i kao zemlja u kojoj organizovane kriminalne grupe, umešane u krijumčarenje narkotika i ljudi, predstavljaju značajan izazov za pranje novca i slično. Zbog ovih i niza drugih stvari početkom 2018. smo stavljeni na crnu listu FATF, međunarodne organizacije za suzbijanje pranja novca i finansiranja terorizma. Istina, od juna 2019. više nismo na toj listi, ali smo i dalje ostali na režimu pojačanog nadzora. U takvim uslovima naravno da nije moguće govoriti o bilo kakvoj dinamičnoj privredi.

Hoće li ove godine biti dostignut planirani rast BDP-a od šest odsto i, ako neće, zašto?
Osnovno pitanje je odakle je moguć toliki rast? Da je pad ekonomske aktivnosti tokom 2020. bio veći i da sada imamo mnogo neiskorišćenih produktivnih kapaciteta na raspolaganju, onda bi i veći rast 2021. bio ostvariv. Dodatno, da je bila loša poljoprivredna godina 2020, s mogućom dobrom poljoprivrednom godinom 2021. mogli bismo možda imati nešto veći rast. Međutim, ni jedno ni drugo nije slučaj. Otud realan i održiv viši privredni rast u Srbiji moguć je ako smo prethodno imali relativno visoke investicije. Ali investicije u Srbiji su u padu tokom 2020. U ozbiljnom su padu strane direktne investicije, a domaće privatne investicije su ionako stabilno niske već godinama i ne predstavljaju motornu snagu privrednog razvoja, što bi inače morale biti. Dobro je da javne, državne investicije nisu smanjivane i da se ne planira njihovo smanjivanje u narednom periodu jer bi onda i skromnije stope privrednog rasta od najavljivanih bile za nas nedostižne. Ako su investicije niske i ako smo prošle godine imali manji pad BDP-a i relativno dobru poljoprivrednu godinu – što čini relativno visoku osnovu za izračunavanje privrednog rasta naredne godine – očekivanja da će se u 2021. ostvariti rast BDP-a od šest odsto, po mom mišljenju, preterana su i nerealna. Većina međunarodnih institucija očekuje rast do pet odsto, a po mom mišljenju neće biti iznenađenje i ako rast bude nešto skromniji.

Rekli ste već da su domaće privatne investicije niske zbog lošeg privrednog ambijenta, možete li to malo da konkretizujete?
Po mom mišljenju, ima nekoliko međusobno povezanih razloga za to. Prvi i ključni razlog je u nesposobnosti domaćeg pravosudnog sistema da efikasno štiti svojinu i ugovor, tj. da u relativno kratkom roku efikasno, kompetentno i nepristrasno presuđuje i sprovodi svoje presude. Drugim rečima, u onome na šta nam stalno ukazuje i Evropska komisija: u odsustvu zadovoljavajućeg nivoa vladavine prava. Drugi razlog je u činjenici da korupcija narušava tržišnu privredu i slobodnu konkurenciju. To znači – namešteni poslovi sa državom, sem toga što su koruptivni i protivzakoniti, šalju i jasnu poruku privatnom sektoru: ne investirajte ako nemate ili ne želite veze sa državom, tj. s političkim partijama, jer samostalno, na bazi sopstvene sposobnosti i konkurentnosti direktno nećete dobijati poslove sa državom. Treći razlog je u činjenici opšteg pokoravanja institucija politici, tj. u slabim institucijama u kojima političke partije najčešće imenuju lojalne, nekompetentne rukovodioce s “cash and carry” diplomama. Takve institucije po pravilu ne rade svoj posao profesionalno, nezavisno i efikasno i kreiraju ambijent koji odbija poštene preduzetnike. Konačno, i sam privatni sektor ima svoja dva dela. Jedan deo “privatne” privrede nastaje i razvija se na poslovima sa državom. Videli smo poslednjih decenija kako neka preduzeća naglo rastu i naglo nestaju sa dolaskom i odlaskom sa vlasti pojedinih političkih partija. Takva preduzeća po svoj prilici nemaju ni nameru ni sposobnosti da se dugoročno i pošteno bave svojim poslom već zapravo služe za dobijanje državnih poslova i izvlačenja novca za političke stranke i interesne grupe. U normalnim uslovima taj novac bi upravo predstavljao osnov za buduće investicije tog privatnog sektora. U koruptivnim uslovima, bez vladavine prava, taj novac se izvlači iz privrednih tokova. Naposletku, taj drugi deo privatne privrede, u kojem rade pravi i kompetentni preduzetnici i njihovi zaposleni, u poslovima sa državom nalazi svoje mesto uglavnom tek kao podizvođač, gde su posao prinuđeni da rade po niskim cenama, sa izuzetno niskom akumulacijom, tj. profitabilnošću iz koje niti ima prostora da se investira, niti ima dobrih poslovnih rezultata da se od banke uzmu krediti, niti ima motiva da se investira u posao koji je zbog korupcije doveden na ivicu rentabilnosti. Ukratko, verujem da niske domaće privatne investicije ukazuju da u uslovima visoke korupcije, bez vladavine prava i uz narušavanje konkurencije i slobodnog tržišta, nije moguće ubrzanje privrednog rasta.

CENA POLITIKE FIKSNOG KURSA JE RESTRIKTIVNIJA MONETARNA POLITIKA KOJA DOPRINOSI NIŽIM STOPAMA PRIVREDNOG RASTA, ALI I SMANJIVANJU KONKURENTNOSTI DOMAĆE PRIVREDE I OTEŽAVANJU IZVOZA

Nešto brži rast poslednjih godina posledica je vrlo visokog rasta građevinarstva, dok istovremeno industrija stagnira. Kako to komentarišete?
Dobro je da postoji rast u oblasti građevinarstva, ali nije dobro da se misli kako se na građevinarstvu može bazirati ukupan privredni razvoj. Građevinarstvo i rast u toj oblasti treba da bude srazmeran rastu u drugim oblastima. Ako govorimo o izgradnji infrastrukture, ona je važna i može biti jedan od faktora budućeg rasta ostatka privrede. Međutim, ako govorimo o stanogradnji, ona bi trebalo da bude pre posledica, a ne uzrok privrednog rasta u drugim, konkurentnim privrednim granama. Nesrazmerno visoko učešće stanogradnje u strukturi BDP-a može biti i izvor finansijske nestabilnosti, kao što se već desilo u Americi i Španiji, i ne može biti osnova dugoročnog privrednog rasta. Ono što je ključno za infrastrukturne projekte koje izvodi država jeste da se odvijaju uz visok nivo transparentnosti finansiranja, slobodnu konkurenciju izvođača, efikasnu kontrolu kvaliteta obavljenih radova i javno poređenje cene izgradnje kilometra infrastrukture sa cenama slične infrastrukture u svetu. Ničega od toga kod nas, međutim, nema. Sa druge strane, industrija je, po pravilu, više u domenu razmenjivog dela BDP-a i kao takva u većoj meri je izložena globalnoj konkurenciji. Uporno odsustvo viših stopa privrednog rasta u industriji može se tumačiti i kao pokazatelj odsustva rasta konkurentnosti domaće privrede. To ne treba da čudi ako zemlja ima fiksni kurs, a podiže plate bez adekvatnog rasta produktivnosti. A to je upravo ono što gledamo poslednjih godina u našoj zemlji.

Kad ste već pomenuli kurs, šta mislite o ulozi Narodne banke, da li ona svojom politikom podstiče ili guši izvozno orijentisana preduzeća?
Fiksni kurs koji nezvanično sprovodi NBS poslednjih godina ima svoju cenu, posebno u uslovima nedovoljno konkurentne privrede, kakva je naša. Cena takve politike je restriktivnija monetarna politika radi fiksiranja kursa, koja doprinosi nižim stopama privrednog rasta, ali i smanjivanju konkurentnosti domaće privrede i otežavanju izvoza. Ovo posebno dolazi do izražaja ako nemate dovoljan rast produktivnosti, a plate u zemlji rastu. Ako takvo stanje opstaje, stvaraju se preduslovi za rast deficita tekućeg dela platnog bilansa. Prema podacima NBS, taj deficit je porastao sa oko tri odsto BDP-a 2016. na oko sedam odsto 2019. To nije dobar trend i predstavlja osnovu za dalji rast duga naše zemlje. Fiksni kurs se može sprovoditi, ali ga je potrebno usvojiti kao zvanični monetarni režim i uskladiti ga sa ostalim ekonomskim politikama u zemlji. To kod nas, nažalost, nije slučaj.

Kakvo je stanje u bankarstvu, pokazuju li banke dovoljno spremnosti da prate privredu, jesu li kamatne stope adekvatne i da li su banke nezavisne od političke vlasti ili su prinuđene da ulaze u određene dilove sa državom?
Banke treba razumeti i podržati da rade svoj posao na način koji dugoročno podiže privredni rast, zaposlenost i blagostanje u zemlji. Bankarskom regulativom i drugim državnim merama treba obezbediti “fino podešavanje” tokova novca da prolaskom kroz bankarski sektor više odlazi u razmenjivi i konkurentni deo naše privrede i da jača finansijsku stabilnost bez narušavanja profitabilnosti banaka. Banke treba slobodno da rade svoj posao bez pritisaka države, ali uz puno razumevanje svoje važne uloge u privrednom sistemu.

OČEKIVANJA DA ĆE SE U 2021. OSTVARITI RAST BDP-A OD ŠEST ODSTO, PO MOM MIŠLJENJU, PRETERANA SU I NEREALNA

Politika nije vaša uža specijalnost, da tako kažem, ali su ekonomija i politika tesno povezane. Može li se očekivati neko značajnije poboljšanje na ekonomskom planu pre nego što dođe do promena na političkom?
Značajno poboljšanje na ekonomskom planu moguće je samo ako politička struktura, ali i društvo u celini razume značaj vladavine prava, snage institucija i slobodne konkurencije. Tek tada, uz mnogo veće ulaganje i mnogo veće rezultate u oblasti obrazovanja, nauke i zdravstvene zaštite, uključujući i ekologiju, tj. uz mnogo veće ulaganje u ljude, moguće je i pametnim ekonomskim politikama kreirati privredni sistem koji se ubrzano razvija i kreira blagostanje.

Da li bi zbog svega o čemu smo govorili na javnoj sceni trebalo da budu prisutnije ekonomske teme?
Mislim da se u našem društvu izgubila slobodna i kompetentna diskusija o mnogim društvenim pitanjima, pa i o ekonomskim temama. Ta slobodna diskusija o društvenim pitanjima, javne rasprave u vezi sa zakonima, inicijative građana za rešavanje konkretnih problema, sve to zahteva platformu slobodnih medija i slobodnog informisanja. To su ne samo bitne pretpostavke slobode građana svake zemlje već i osnov donošenja kvalitetnih odluka u vezi s problemima i izazovima koje ima svako društvo. Naša zemlja je, čini se, postala društvo neslobode, nepoverenja i nepravde u kojem kao da neistine imaju veća prava od istine. Takvo društvo mora da se menja ako želi da zadrži istorijsku šansu opstanka i razvoja.

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 25. mart 2021.

Novi prilozi raskrinkavanju predsednika Vučića

Prosto je zadivljujuća upornost s kojom Aleksandar Vučić iznosi neistine. Zato nema druge nego da se s ništa manjom istrajnošću te neistine obelodanjuju i raskrinkavaju

Jedno se predsedniku Aleksandru Vučiću ne može osporiti – upornost. S kakvom upornošću, zar ne, on već godinama iznosi tvrdnje za koje se, pre ili kasnije, pokaže da su neistinite, ali – ne odustaje. Poslednja, tačnije najnovija – kamo lepe sreće da je poslednja – jeste ova pre neki dan izrečena tvrdnja da “Srbija nikad nije bila prva u Evropi po stopi rasta” kao što će to, navodno, biti kad se sumiraju rezultati za 2020. godinu.

Naravno – to nije tačno. Nije to bilo tako davno kada je Srbija ostvarila najveći rast bruto domaćeg proizvoda u Evropi. Mogao bi toga Vučić i sam da se seća, a mogao je neko i da mu kaže. (Mada su mu verovatno i rekli, ali je on odlučio da se činjenica ne drži kao pijan plota.)

Da ne dužim, 2001. je sa rastom od 6,9 odsto Srbija bila najbolja u Evropi. Zanimljiv je i podatak da je 2004, iako je ostvarila rast od 9,1 odsto, Srbija zauzela “tek” drugo mesto. I, takođe važno, ovde je Srbija zaista imala najveći rast, a ne kao što je, zapravo, slučaj sa 2020, najmanji pad bruto domaćeg proizvoda.

Ali, pošto jedna lasta ne čini proleće, tako i jedna godina ne može biti reper za ocenu (ekonomskog) učinka određene vlasti. Relevantan je duži niz godina. I opet činjenice ne idu Vučiću u prilog. Naime, u razdoblju 2001-2008. prosečan privredni rast Srbije iznosio je 6,2 odsto. A u celom “predvučićevskom periodu”, dakle uključujući i doba svetske ekonomske krize, od 2001. do 2012. zaključno, Srbija je ostvarila prosečan godišnji rast BDP-a od četiri odsto.

S Vučićevim dolaskom na vlast rast drastično pada. U razdoblju 2012-2019. bio je 2,4 odsto, a kad se uključi i prošla, krizna godina – jedva dva odsto.

Nije, međutim, Vučić prvi koji je proglasio da je Srbija prvi put u istoriji imala najveći rast BDP-a u Evropi. Pre oko pola godine, nakon što je u prvom tromesečju 2020. Srbija zabeležila stopu rasta od pet odsto – koja je, da ne bude zabune, zaista bila najveća u Evropi – to je izjavio ministar finansija Siniša Mali. Tek je oko rasta u jednom kvartalu bilo besmisleno praviti toliku galamu, ali je aktuelnim vlastima i to bilo malo, pa su morali da izmisle da se tako nešto nikada ranije nije desilo. Pisao sam o tome u julu prošle godine, evo i linka, ali da se ne mučite i ne tražite tekst, evo ključnog detalja. Naime, jednostavnim uvidom u statistiku dolazi se do podataka koji pokazuju da ministar Mali ne govori istinu. Naime, bar dva puta je po tromesečnom rastu BDP-a Srbija bila prva u Evropi. Jednom u drugom kvartalu 2000, kad je ostvarila stopu rasta od 27,8 odsto, a drugi put u četvrtom kvartalu 2001, kad je zabeležila rast od 17,4 odsto.

Kao što rekoh na početku, prosto je zadivljujuća upornost s kojom Aleksandar Vučić iznosi neistine. Zato nema druge nego da se s ništa manjom istrajnošću te neistine obelodanjuju i raskrinkavaju.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 14. januar 2021.

Češka škola

Na istorijskoj raskrsnici, nakon pada Berlinskog zida, kad su društva birala s kim će i kuda će, Srbija je bila dvostruko bogatija od Češke. Danas, tri decenije kasnije, Češka je tri puta bogatija od Srbije. Češki BDP “per capita” iznosi oko 20.000, a srpski oko 6.000 evra

Češka škola ne postoji, tvrdi režiser Goran Marković u svom novom romanu, svojevrsnom omažu jednom vremenu i drugarima (Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Goran Paskaljević) sa praške filmske akademije krajem šezdesetih godina.

Kad kažem, međutim, da češka škola ipak postoji, ne mislim na istoimeni roman Miroslava Josića Višnjića, kojem će iduće godine biti pola veka od objavljivanja. Mislim na vest koja je u Srbiji protekla potpuno nezapaženo.

Češka je, naime, pre neki mesec objavila da je sa 70 odsto evropskog proseka, gde je bila 2004. kad je ušla u Evropsku uniju, danas po ekonomskom razvoju dostigla 90 odsto EU proseka. I sad su Česi, kaže takođe vest, gledajući u budućnost, sebi dali zadatak da se pripreme za 2030, kada će premašiti evropski prosek i od neto budžetskog korisnika postati neto davalac. Drugim rečima, kada će u evropski budžet više uplaćivati nego što će iz njega dobijati.

A gde je u ovom času i čime se bavi Srbija?

Pre tridesetak godina, početkom devedesetih, na čelu Češke i Srbije našli su se nacionalni bardovi, književnici, disidenti: Vaclav Havel i Dobrica Ćosić. Doduše, dok je Havel više puta hapšen i četiri ili pet godina proveo pa zatvorima, Ćosić je sedeo u Akademiji nauka, ali ima jedna bitnija razlika.

Vaclav Havel je bio duhovni sledbenik Tomaša Masarika, filozofa i državnika, utemeljivača moderne češke države, tačnije Čehoslovačke, posle Prvog svetskog rata, na čijem je čelu ostao do smrti 1937. Uzgred, bio je veliki prijatelj Srba (odlučujuće doprineo njihovom oslobađanju u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909, tokom Prvog rata po svetu putovao s pasošem kraljevine Srbije), ali i Hrvata, zagovornik srpsko-hrvatskog ujedinjenja i poklonik jugoslovenske ideje.

No, ono što je ponajviše obeležilo Masarika i opredelilo čitav njegov budući put bio je svojevrstan obračun s nacionalnom tradicijom početkom 20. veka. Naime, uz pomoć prijatelja i saradnika, Masarik je utvrdio da su tzv. “rukopisi”, ti “najstariji spomenici češke narodne književnosti”, zapravo “obični romantičarski falsifikati 19. veka”.

Za Masarika, koji se rukovodio idejom češke reformacije “istina pobeđuje”, pitanje rukopisa “nije bilo samo pitanje naučne istine nego i pitanje narodne časti jer nije svejedno hoće li se narodna tradicija osloniti na laž i mistifikaciju ili na istinu” (dr Jovan Kršić).

U Srbiji se – kao i u mnogim drugim zemljama, pre ili kasnije – takođe dugo vodila slična borba. Jedno od najznačajnijih savremenih poduhvata na tom polju bila je knjiga Miodraga Popovića “Vidovdan i časni krst”. Ali u Srbiji je krajem osamdesetih pobedila suprotna opcija. Ona u kojoj su mit i laž uzdignute iznad istine i postale ključni činioci za oblikovanje narodnog duha i usmeravanje nacionalne politike.

“De Gol kaže Malrou: ‘Kod nas se ništa trajno ne može temeljiti na laži!’ A ja kažem svojoj svesci: kod nas može. Imamo istorijsku kondiciju da govorimo laži, da ih slušamo i verujemo u njih”, napisao je Dobrica Ćosić.

Na istorijskoj raskrsnici, nakon pada Berlinskog zida, kad su društva birala s kim će i kuda će, Srbija je bila dvostruko bogatija od Češke: njen bruto domaći proizvod po stanovniku iznosio je 5.700, a Češki 2.600 evra. Danas, tri decenije kasnije, Češka je tri puta bogatija od Srbije. Češki BDP “per capita” iznosi oko 20.000, a srpski oko 6.000 evra. Sapienti sat.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. decembar 2020.