rat u ukrajini

O sankcijama

Najgori scenario za Srbiju nije strmoglavi pad nego dugo tavorenje. Jer, kad padnete, možete i da (brzo) ustanete; kad dugo (pro)padate, zapravo tonete mnogo dublje i treba vam više vremena da se vratite na površinu. To su već pokazale devedesete

Možda je pitanje sankcija trenutno – prihvatanjem Evropskog plana za Kosovo – stavljeno ad acta, ali nema sumnje da će se u nastavku pregovora „Beograda i Prištine“, jer oni sigurno neće biti ni laki ni kratkotrajni, ponovo pojaviti i da će biti korišćeno u manipulaciji javnim mnjenjem da bi se ono obradilo i pripremilo za odluku kad god i kakva god ona da bude. Pri tome, treba imati na umu da nije reč samo o pretnjama (stvarnim ili izmišljenim) sa Zapada, iz Evropske unije nego i onima koje dolaze sa Istoka, iz Rusije.

Najpre o prvim. Strah od mera koje bi mogle biti preduzete protiv Srbije ukoliko ne uskladi svoju spoljnu politiku sa evropskom i ne uvede sankcije Rusiji prvi je počeo da širi Vučić. (Posle su je prihvatile i neke opozicione, uglavnom proevropske stranke iako s različitim predznakom, ali to ovde nije važno.) Povlačenje stranih investitora i kompanija, prekid trgovinskih odnosa, izolacija i slične pošasti zadesiće, dakle, Srbiju ako ne uradi ono što se od nje očekuje. Vučićev motiv je jasan: na ovaj način, s jedne strane, ističe svoju hrabrost (on odoleva kao niko i šta god da bude, niko više od njega ne bi postigao, što već svakodnevno slušamo), a sa druge strane opravdava svoje (eventualno, mada sve izvesnije) popuštanje.

U stvari, s mnogo razloga moglo bi se reći da rizik od sankcija uopšte nije veliki, naprotiv. Pre svega, čini se da bi oko toga bilo teško postići jednoglasnost u Uniji, između ostalog i zbog toga što je posle sankcija, a naročito bombardovanja Srbije 1999, mnogima u Evropi ostao gorak ukus u ustima. Drugo, važnije, sankcije će teško biti uvedene i zbog straha da bi time Srbija bila gurnuta u ruke Rusiji, a to bi „kolektivni zapad“, posebno Amerika, hteo da izbegnu takoreći po svaku cenu.

I treće, najvažnije, za nekim drastičnim ekonomskim sankcijama zapravo nema, odnosno neće biti potrebe. Prosto, uvođenje viza, recimo, imalo bi po Vučića i njegovu vlast mnogo razornije, tj. dovoljno razorne efekte. Već bi to u Srbiji izazvalo veliko nezadovoljstvo koje bi, u sadejstvu s nekim drugim faktorima (jačanje opozicije), moglo da košta AV gubitka vlasti.

Kada je reč o odnosima s Rusijom, Srbija stoji još i bolje iako je vladajuće mišljenje suprotno. Smatra se, naime, da Rusija ima u ruci dva jaka „aduta“ protiv Srbije i, sledstveno tome, veliki tzv. ucenjivački potencijal. Jedan je snabdevanje gasom, a drugi raspolaganje vetom u Savetu bezbednosti. I jedno i drugo, navodno, može uskratiti Srbiji ako kojim slučajem pokuša da se otme kontroli.

Uzgred, mada je to takoreći opštepoznato, nije zgoreg podsetiti da je Srbija za ovu nezavidnu poziciju sama kriva. Sama je svoju sudbinu stavila u ruske ruke onda kada je 2008. naftnu (i gasnu) industriju prodala/predala Rusiji da bi zauzvrat dobila njenu podršku na pitanju Kosova. Tu političku trgovinu s NIS-om praktično je dogovorio Vojislav Koštunica, Boris Tadić se samo posle ugurao u taj posao da bi i on stekao neki poen u unutrašnjoj političkoj borbi. Istu politiku je kasnije, od 2012, nastavio i Aleksandar Vučić. Ivica Dačić je bio nit koja je povezivala stare i nove vlasti, iz čega je izvlačio lični i partijski politički profit.

U toj kooperativi bilo je, međutim, mnogo više konkurencije nego saradnje. Kao što su se nadmetali Koštunica i Tadić, tako su borbu za Putinovu naklonost nastavili Vučić i Dačić. Što je najgore, to je bila neka vrsta licitacije naniže, srpska cena smanjivala se sve više. Zbog neprestanog nadgornjavanja naprednjaka i socijalista u dodvoravanju Rusiji, Srbija nije ni pokušala da smanji zavisnost od ruskog gasa i (u manjoj meri) nafte. Tek u poslednjih godinu dana na tome se nešto radi, pre svega kroz povezivanje sa Bugarskom, odnosno s naftovodom koji bi ovaj deo Evrope trebalo da poveže sa gasnim izvorima u Azerbejdžanu. Rusima to svakako nije milo, ali nije primećena nikakva njihova negativna reakcija, bar ne javna.

To nas vraća na pitanje o ruskim sankcijama. Tu se najpre može primetiti da Rusija nije posegla za bilo kakvim kaznenim merama prema nekim zemljama – Mađarskoj i Slovačkoj, na primer – koje su uvele sankcije Rusiji. Još više ima razloga da se veruje da bi se isto tako ponašala i prema Srbiji.

Naime, ni za Rusiju nije preporučljivo da otera Srbiju u drugi tabor. Geopolitički, sasvim paradoksalno, u ovom trenutku Srbija je važnija Rusiji nego obrnuto.

Najmanji je problem što bi u slučaju nekog zaoštravanja Rusija mogla da ostane bez NIS-a. Srbija je u ovom času jedina stajna tačka Rusije u Evropi. Rusiji, koja je praktično izolovana, Srbija treba, i bukvalno i simbolično, kao znak da ima kakvog-takvog prijatelja. Otud nije nerealno očekivati da bi, u slučaju da Srbija uvede sankcije Rusiji, Putin za to imao razumevanja i da, u krajnjoj liniji, ne bi kao odmazdu odustao od veta u Savetu bezbednosti i ne bi „uzinat“ pustio Kosovo u Ujedinjene nacije. Osim ako bi Amerika priznala aneksiju Krima.

Malo je verovatno da toga nisu svesni relevantni faktori i u Beogradu i u Moskvi, a i u Vašingtonu i Briselu.

Dakle, to što Srbija ne uvodi sankcije Rusiji nije posledica energetske, tj. neke privredne zavisnosti Srbije od Rusije nego manje-više privatnih interesa pojedinih delova vladajuće strukture u Srbiji, onih koji su svoj politički i materijalni prosperitet vezali za Rusiju. A ne treba isključiti ni značaj Vučićevog mentalnog sklopa i porodično-ideološkog nasleđa. Lično je, naime, koliko se moglo videti, zavideo Milici zavetnici i sličnima što su mogli da govore ono što su govorili tog 2. februara u Skupštini Srbije.

Sve u svemu, Srbija nikada neće biti Severna Koreja, kako joj se (navodno ili stvarno) preti. Sve i da hoće – ne može. Prosto je ta analogija u svakom pogledu neprimenljiva. Ali to zapravo i nije dobra vest. Najgori scenario za Srbiju nije strmoglavi pad nego dugo tavorenje. Jer, kad padnete, možete i da (brzo) ustanete; kad dugo (pro)padate, zapravo tonete mnogo dublje i treba vam više vremena da se vratite na površinu. To su već pokazale devedesete.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 9. mart 2023.

Vazali i ostali

Rat koji se trenutno odvija na tlu Ukrajine nije sukob Rusije i Amerike nego Putinov napad na evropsku civilizaciju. I takođe Putinov pokušaj da svet vrati pola veka unazad, u doba kada je njime vladala „ravnoteža straha“ između supersila naoružanih atomskim bombama

Kada su Jožu Mencingera, arhitektu slovenačkog monetarnog sistema, uvođenja tolara i kasnije prelaska na evro, početkom devedesetih, kada se Slovenija osamostaljivala, pitali kakva bi želeo da bude njegova nezavisna “dežela”, poznati ekonomista je odgovorio – dosadna.

To je, u najkraćem, značilo da se politički konkurenti ne tretiraju kao državni neprijatelji i izdajnici, da se društveni sporovi rešavaju u parlamentu, da funkcionišu institucije. Drugim rečima – da nema lidera, tj. da nema potrebe za spasiocima i izbaviteljima.

U Srbiji pak – koja je i tada, pre tridesetak godina, bila na suprotnoj strani od Slovenije – malo, malo, pa neko zavapi za liderom. Ne samo u Srbiji nego i šire, naročito u Evropi, kojoj se nedostatak liderstva uzima kao najveća mana.

Kada se, sa druge strane, počnu nabrajati lideri, onda lista ide otprilike ovako: Si Đinping, Putin, Erdogan, Orban, Vučić. Nje teško zapaziti da su sve zemlje čiji su oni čelnici uglavnom nedemokratske, neke su, što bi se reklo, “klasične diktature” (Kina, Rusija), te da su svi ti lideri zapravo manji ili veći diktatori.

Nije mnogo drugačije bilo ni u prošlosti iako se danas često iznosi žal za tim vremenom. Istorija je pokazala da su mnogi koji su tada smatrani liderima zapravo bili ljudi bez vizije, načela i ideala, da su se ponašali vrlo oportunistički i donosili kratkovide odluke. Odsustvo slobode i demokratije, od sasvim prosečnih ljudi, koji su u jednom trenutku obavljali visoke političke funkcije, (na)pravilo je lidere bez ikakvog pokrića, što su posle milioni platili glavom.

Danas kada je, posebno zahvaljujući novim komunikacionim tehnologijama, demokratija mnogo veća, a pristup informacijama slobodniji, znatno je lakše detronizovati potencijalne kandidate za harambaše. Zato u Evropi nema lidera, ali ima nezavisnog sudstva, profesionalne policije, slobodnih medija, pristojne administracije… Bar mnogo više nego u ostalim delovima sveta, pogotovo onima gde stoluju lideri.

Na to se nadovezuje druga, još značajnija optužba na račun Evrope – neiskrenost i licemerstvo. Navodno, da stvarno hoće, EU bi nas davno primila pod svoje okrilje, ali nas u stvari neće, pa nas omalovažava i zavlači. Bilo bi dobro da oni koji tako govore bar jednom kažu kada je to moglo da se desi, u kom je to trenutku, posle 2000, naravno, Evropa mogla da kaže: “Srbijo, moja si”.

Posle prvih koraka u dobrom smeru, premijer Zoran Đinđić je mučki ubijen. Nakon toga, za vreme Koštunice, Tadića i sada Vučića, dakle već dve decenije, Srbija vodi politiku koja je u manjoj ili većoj meri protivna politici EU. Poslednjih desetak godina ta je politika doživela pravu “eskalaciju”. Evropska unija je neprekidno na meti oštre kritike – kako preko Vučićevih najbližih saradnika tako i preko medija pod njegovom kontrolom – komentari na njen račun su često zluradi i maliciozni, doprinos Evrope razvoju Srbije svesno se prećutkuje. Na drugoj strani, odvija se proces sve većeg približavanja Rusiji, čiji se doprinos višestruko preuveličava; prema Putinu se gaji idolopoklonički odnos.

Kad se sve skupi, u odnosu Srbija–Evropa, zapravo je u politici, tj. praktičnom ponašanju Srbije bilo mnogo više neiskrenosti i licemerstva nego u ponašanju Evropske unije. Takvog nekog poput Srbije ne biste trpeli ni za kafanskim stolom, a kamoli da ga primite u kuću.

 Iz toga proizlazi sledeća, možda i najteža optužba – da je Evropa postala „vazal“ Amerike. Posebno je zanimljivo da ova teza dolazi pre svega iz provučićevskih krugova, ali i iz onih koji su Vučiću suprotstavljeni.

U stvari, pre bi se moglo reći obrnuto. Amerika sa svojom vojnom silom dođe kao neka vrsta evropske pretorijanske garde. S obzirom na to da Evropska unija kao mirovni projekat – zasnovan na temeljnim vrednostima zapadne civilizacije kao otvorenog društva i liberalno-demokratskog pravno-političkog poretka – zapravo je relativno labava konfederacija koja nema svoju vojsku, uloga Amerike je da, kad se za tim ukaže potreba, štiti Evropu od agresora.

Rat koji se trenutno odvija na tlu Ukrajine nije sukob Rusije i Amerike nego Putinov napad na evropsku civilizaciju. I takođe Putinov pokušaj da svet vrati pola veka unazad, u doba kada je njime vladala „ravnoteža straha“ između supersila naoružanih atomskim bombama.

Kao što sam već pisao, ma koliko to ne bilo u njenom materijalnom interesu, Evropa je morala da se suprotstavi Putinovoj Rusiji jer joj to nalažu moralne vrednosti na kojima je zasnovana (sloboda, jednakost, bratstvo).

Krajnji Putinov cilj je, zapravo, da sruši osnovnu ideju evropskog prosvetiteljstva – večni mir i svetsku vladu. To je, naravno, protivno i interesima Rusije i ruskog naroda. O tome je danas i ovde reč. Zato Putin ne sme da pobedi.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 2. jun 2022.