spomenik Drazi Mihajlovicu

Ratne uspomene

Odlučili da razgovor s Predragom Koraksićem započnemo razgovorom o spomeniku Draži Mihajloviću. Onda je sagovornik Novog magazina, počeo svoju „ratnu priču“ koja je tekla sama od sebe i nije imalo smisla prekidati je

Razgovor sa Predragom Koraksićem Coraxom

Na kraju godine koju su obeležile dve strašne tragedije takoreći u istom danu, najpre u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, a zatim u selima Dubona i Malo Orašje kod Mladenovca, svi drugi utisci padaju u drugi plan. U srećnijim vremenima – kakvog li paradoksa – jedan drugi događaj, ne samo svojom pojavnošću nego i simbolikom, privukao bi mnogo više pažnje. Reč je o spomeniku Dragoslavu Draži Mihajloviću. Zato smo, uprkos svemu, odlučili da ovaj razgovor sa Predragom Koraksićem započnemo upravo tom temom. Onda je sagovornik Novog magazina, počeo svoju „ratnu priču“ koja je tekla sama od sebe i nije imalo smisla prekidati je.


Corax: To su recidivi prošlosti. Ipak je ovde ostalo dosta ljudi koji su bili u srodstvu sa čitavom tom ekipom četnika i dražinaca. S druge strane, poslednjih 10-20 godina prisustvujemo velikoj reviziji istorije, gde su saradnici okupatora predstavljaju kao najveće patriote. A ja znam tačno kako je bilo, pošto sam ja to sve preživeo.

Ne mogu da kažem da je u celoj Srbiji ili u celoj bivšoj Jugoslaviji na svim mestima bilo isto. Ali u mom kraju, u okolini Čačka, četnici su se zaista ponašali kao najveći zločinci. U Gornjoj Gorevnici, u selu Brajićima, na Ravnoj gori, imao sam osam i po godina, ja sam viđao te četnike, znao sam ih. Stalno su paradirali, sa redenicima, sa šmajserima, sa bradama, onim četničkim šubarama. Ja sam to gledao svakog dana. To je bilo područje gde su četnički koljači napravili velika zlodela. To sam video sopstvenim očima, prošao sam pored kuće porodice Toroman, to je bila velika i bogata porodica, u stvari porodična zadruga tri brata Toromana, koji su svi bili u partizanima i video sam zaklane ljude. U oktobru 1941. mi smo živeli u Brajićima, mog oca, koji je bio učitelj, ubili su četnici i mi smo dobili dojavu da se i nama sprema ista sudbina. Onda je moja majka odlučila da sa mnom i mojim mlađim bratom, koji je imao četiri godine, pobegne odatle. Išli smo pored Čemernice, to je rečica, leti može da se pregazi, onda smo izašli na put, makadam, koji vodi prema Valjevu, seljaci su ga zvali „lenija“. Na samom kraju Gornje Gorevnice nalazila se kuća tih Toromana, mi smo prošli pored te kuće i video sam leševe u dvorištu, to sam dobro zapamtio.

Mi smo onda otišli dalje prema Trbušanima i Ljubiću, i stigli smo u Čačak. Odatle je mog brata i mene neka naša kuma, koja je prodavala sir i kajmak u Beogradu, vozom prebacila za Beograd. Majka je došla malo kasnije nekim ilegalnim putevima. Tu smo odseli u kući mog ujaka koji je tada bio u logoru. On je bio oženjen ćerkom rođenog brata poznatog pesnika Milutina Uskokovića. Međutim, u Beogradu za nas nije bilo sigurno pošto su nas jurili četnici pa smo morali da bežimo dalje. Moja ujna, koja je inače bila vrlo lepa žena, uspela je da nabavi propusnice za mene i mog brata i da nas čuvenim brodom Niš prebaci u Zemun, pošto je most bio srušen. Moja majka je opet tajno, noću, nekim čamcem prešla u Zemun. Tu je odmah na početku rata došao da živi moj deda po majci. Zgrada u kojoj je stanovao na Dorćolu, tačno na mestu gde se danas nalazi „Dorćol plac“, srušena je u bombardovanju 6. aprila – Nemci su u stvari gađali električnu centralu koja je bila u blizini. Taj moj deda, tada već u penziji, inače je bio šef poreske uprave grada Beograda, glavni finans, kao vrstan finansijski stručnjak za vreme kraljevine premešten je iz Sarajeva za Beograd. Živeo je 103 godine.

U Zemunu smo se smestili u Gundulićevu ulicu, broj 28a. Ta kuća i dalje postoji samo je u njoj sada kafana, bar je bila pre 2-3 godine, kada sam poslednji put tuda prolazio. U tu kuću koja inače nije bila velika, dve sobe i kuhinja, i malo betonirano dvorište ispred, došla je da živi sa nama i moja tetka Dana sa četvoro dece. Ona je bila udata za generala Velimira Terzića koji je bio član Titovog štaba.

Mi smo dosta teško živeli, gladovali smo. U blizini naše kuće, u jednoj zgradi u mavarskom stilu, bila je kasarna u kojoj su bili domobrani. U suterenu se nalazila kuhinja koja je imala velike prozore i ja sam svaki dan sa nekom šerpom odlazio da tih prozora i čekao da mi daju nešto od onoga što je ostalo na dnu kazana.

Verovatno zbog toga što sam se stalno smrzavao i što smo bili neuhranjeni, ja sam dobio upalu pluća. Tada nije bilo lekova, odnosno mi nismo mogli do njih da dođemo, ali je moja baba Ana, koju smo spajajući te dve reči zvali Babana, uspela da nekako nabavi konjsko meso. I ja sam to jeo, mislim da ga druga deca nisu dobijala, da bih dobio snage i da bih preboleo. I uspeo sam da se izvučem. Mene je moja baba spasla od smrti.

Ja sam imao lažno ime, u stvari to nigde nije pisalo, nemam ni jedan dokument sa tim imenom, ali kad me neko pita kako se zovem, ja onda kažem da se zovem Franjo Božić. Božić je bilo prezime mog dede.

Jednog dana došli su gestapovci i uhapsili moju majku. Četnici su izdali poternicu za njom preko Gestapoa, ne znam kako su uspeli da je pronađu, ali uglavnom došli su i odveli je u Glavnjaču. Međutim, taj četnik koji je nju optužio nije došao da je prepozna, onda je moj deda išao u zatvor i molio da je puste i na kraju oni su moju majku, pošto nije bilo nikakvih dokaza, ipak pustili.

Čim je došla u Zemun mi smo odmah pobegli kod jednog dedinog prijatelja u Batajnicu, koji je bio čuveni lekar, legenda, narod ga je mnogo voleo, još ga i sad pamte Batajničani. On je imao kuću sa dvorištem pored same crkve u centru sela. Imao je i poznato prezime, prezivao se Pavelić.

Međutim, pošto su moju majku stalno jurili, morali smo da bežimo dalje i ubrzo smo otišli u Ugrinovce. Tu smo ostali do kraja rata. Sećam se da me jedne noći probudila neka buka sa ulice na koju je moja soba gledala. Kada sam pogledao kroz prozor video sam Nemce, pešadiju, topove, borna kola, kako se povlače. Urezala mi se u pamćenje slika jednog vojnika uvijenog u jorgan od narandžastog damasta koji se sav presijavao na mesečini.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 11. januar 2024.