Monthly Archives: februar 2025

Politička artikulacija ili radikalizacija

Ne bi valjalo da ova vlast bude zamenjena nekom drugom koja će, za razliku od Vučićeve i lažno proevropske i lažno proruske, biti iskreno proruska i iskreno antievropska. Pa da se opet vajkamo „džaba smo krečili“

Borba za dušu studentskog pokreta je počela. Ili je bolje reći – sve je vidljivija. To je po svoj prilici povezano sa sve češće isticanom potrebom za njegovom političkom artikulacijom. Tačnije, ne samo njegovom nego i, pre svega čak, političkom artikulacijom građanskih protesta koje su oni studentski podigli takoreći iz pepela i ponovo razgoreli.

Jedan signal je slučaj Marka Đurića. Ministar spoljnih poslova Srbije (u ostavci) praktično je, zbog svog navodnog antiruskog delovanja, optužen – ni manje ni više nego – za izdaju. Najpre je to učinio Vojislav Šešelj rekavši da je Đurić na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji (14-16. februar) strane diplomate ubeđivao da iza demonstracija u Srbiji stoji Rusija. U stvari, informaciju o Đurićevom „nedoličnom ponašanju“ u Minhenu prvi je plasirao Boris Tadić, a zatim su to ponovili Zdravko Ponoš i Borko Stefanović. Oni, doduše, nisu iznosili tako teške kvalifikacije kao Šešelj koji je za Đurića, između ostalog, rekao da je „iz Amerike došao sa zadatkom da kvari srpsko-ruske odnose“.

Desetak dana kasnije tragom prvaka srpskih radikala krenuo je prvak Pokreta socijalista Aleksandar Vulin. Povodom glasanja Srbije za evropsku rezoluciju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, kojom se Rusija okrivljuje za agresiju na Ukrajinu, za razliku od Vučića koji je rekao da se radi o grešci, Vulin je izjavio da „ne veruje u grešku“, ali da „veruje u izdaju“. I zatražio od Đurića da „preuzme odgovornost“.

Đurić je, očekivano, sve negirao. I oštro napao sve one koji su napali njega. Zanimljivo je da Aleksandar Vučić nije branio Đurića mada ga, istini za volju, nije ni nešto posebno dirao. Kako god bilo, bitno je da je neko iz nekog razloga osetio potrebu da kaže kako Rusija sa ovim što se dešava u Srbiji nema nikakve veze.

Da ne bude zabune, omladinski protesti su svakako autentični i samonikli, određeni njihovom unutrašnjom energijom i potrebom. Ipak, bilo bi neoprezno baš zbog toga isključiti mogućnost da će neko sa strane, pa i strane službe, pokušati da se „bočnim kanalima“ infiltrira u pokret i navrne ga na svoju vodenicu. Uostalom, upravo iz krugova bliskih studentima već su stizala upozorenja o sličnim pokušajima domaćih „kuvarica“. Gde se, kao što je poznato, baš i ne zna tačno ko sve i za koga radi. Zato su dobrim delom mladi i odlučili da budu tako konspirativni i „samozatajni“.

A kako se protest širi, izazovi su sve veći. Već su na „hodočašćima“ primećene crne šubare s kićankama i kokardama; bilo ih je prilikom dočeka studenata kod onog gigantskog krsta na ulazu u Kragujevac; na čelu kolone koja je iz Bora stigla u Zaječar išao je mladić sa krstom u podignutoj ruci, dok je sveštenik iza njega kadio po okupljenim građanima; smederevski maturanti su, stigavši u Malu Krsnu, prvo otišli u lokalnu crkvu po blagoslov, studente koji iz Kruševca idu u Niš sveštenici usput blagosiljaju, itd.

Sa druge strane, neformalna inicijativa „Kultura u blokadi“ poručuje: „Sva vlast plenumima!“ Treba li upozoravati da to neodoljivo asocira na boljševičku parolu „sva vlast sovjetima“ i kako se (tragično) sve to završilo. A Milo Lompar, koji je za Zorana Đinđića rekao da predstavlja „zaštitni znak politike otvorene kapitulacije“, drži predavanje po blokiranim fakultetima i sve je češći govornik na Proglasovim tribinama.

Neka su sve ovo „marginalije“, retke pojave bez dubljeg utemeljenja u studentskoj (sivoj) „masi“ i bez šireg uticaja na pobunjeno građanstvo. Politička artikulacija, međutim, u suštini znači programsku orijentaciju. I upravo je tu, čini se, razlog zašto te artikulacije nema. Primer pruža sasvim skorašnji sukob između Nove demokratske stranke Srbije i Pokreta slobodnih građana. Nakon upada policije u nekoliko nevladinih organizacija (navodno tražeći dokumentaciju o dobijenoj finansijskoj pomoći ju-es-ejda) Vladimir Štimac, svojevremeno čak kandidat koalicije NADA za gradonačelnika Beograda, pozitivno je ocenio ovu akciju. „Super što se krenulo sa analizom tokova novca iz projekata koje je finansirao USAID. Nadam se da analiza neće biti farsa i da će oni koji su zarad novca zloupotrebili položaj i srpski narod biti raskrinkani, a projekti koji su nam naštetili kao društvu biti trajno zabranjeni“, kazao je bivši košarkaš. Aleksandar Radovanović, član PSG-a, na to je uzvratio rekavši da „opozicija ne može da se ujedini“ zato što „proruska opozicija jednostavno veruje u propagandu režima protiv proevropske opozicije i raduje se državnom maltretiranju NVO“.

Ne bi valjalo da ova vlast bude zamenjena nekom drugom koja će, za razliku od Vučićeve – kako se, evo, tvrdi – i lažno proevropske i lažno proruske, biti iskreno proruska i iskreno antievropska. Pa da se opet vajkamo: „Džaba smo krečili“.

Mijat Lakićević
Pešćanik.net, 28. februar 2025.

Muke sa Evropom

Od Evrope se uvek očekuje više, ali između navedenih primera postoji jedna, možda sitna, ali bitna razlika. Protesti u Gruziji su snažno proevropski orijentisani, na svakom koraku su zastave Evropske unije; takvog nečeg ni približno nema u Srbiji. Štaviše, ovde na zastavi protesta piše – „bez politike“

Evropa je licemerna! To tvrdi vlast, to tvrdi i opozicija. To tvrdi desnica, ali i levica.

Čisto hronološki gledano, desnica, tj. nacionalisti, suverenisti, antiglobalisti i ostali isti to pričaju poodavno. U skladu s tim, aktuelna vlast, otkako je zauzela pozicije, radi na diskreditaciji Evrope u očima građana Srbije. I mora se reći da u tome nije bila bez uspeha jer podrška Evropi i tzv. evropskim integracijama već godinama neprekidno opada.

Levica kao da je polako prihvatala ove optužbe, pa se i na toj strani sve više govori o „evropskom licemerstvu“. Toj antievropskoj navali ovih dana se priključio i Slavoj Žižek, taj, kako reče Ivan Milenković, „savršeni antikantovac“ (a Kant, čuveni nemački filozof prosvetitelj, zalagao se za večni mir i svetsku federaciju) čiji „komunizam/lenjinizam/staljinizam probija gde god nogom kroči“.

Još pre toga je Žižeka raskrinkao Vladimir Gligorov napisavši: „Oni koji misle da će o neoliberalizmu nešto shvatiti čitajući Žižeka i Lenjina, treba, naravno, da nastave s tim.“ Tuš.

Evropa je na ovaj ili onaj način već 10 godina napadnuta od Rusije, možda još ranije od Kine, a sada i od Amerike. Znaci solidarnosti Srbije sa Evropom (napose Ukrajinom) za to vreme bili su vrlo slabi, ako su uopšte postojali. Ali zato nije prestajala da od te iste Evrope traži pomoć i podršku.

Evropa je licemerna, kaže Žižek, zato što je „izrazila podršku gruzijskom narodu“, dok je „izuzetno tiha o pobuni u Srbiji“.

Od Evrope se uvek, tako nas je ona naučila, očekuje više, ali između navedenih primera postoji jedna, možda sitna, ali bitna razlika. Protesti u Gruziji su snažno proevropski orijentisani, na svakom koraku su zastave Evropske unije; takvog nečeg ni približno nema u Srbiji. Štaviše, ovde na zastavi protesta piše – „bez politike“.

Taj slogan se koristi protiv Vučića mada je, u stvari, baš Vučić najviše učinio da građanima ogadi politiku, tj. političke stranke, kako ne bi bilo posrednika između njega i naroda.

Zoran Đinđić je govorio da „politika podrazumeva institucije, racionalnost i odgovornost“ i „politika je nešto plemenito“ jer je njena svrha da ostvari opšte dobro. Takođe, evropske integracije video je „kao zadatak koji vodi našem unutrašnjem preoblikovanju, samodisciplinovanju, uljuđivanju, kultivisanju, edukaciji“.

Neki glasovi kažu da većina mladih koji danas protestuju nije ni bila rođena onda kada je Zoran Đinđić mučki ubijen. Pa i da im lik i delo srpskog premijera ne znače previše. Istini za volju, to i ne treba da čudi. Podosta je u poslednjih dvadesetak godina – sa obe strane društveno-političkog spektra – urađeno na zatiranju njegove političke i filozofske zaostavštine.

Ako se mladima možda i ne može mnogo zameriti, trebalo bi da stariji, pogotovo oni koji spadaju u intelektualnu elitu, imaju malo duže pamćenje. Recimo, oni okupljeni u inače dobrodošloj inicijativi Proglas. Ali i tu se događaju čudne stvari. Tako vidimo da Milo Lompar, koji je Zorana Đinđića proglasio izdajnikom, postaje sve aktivniji član ovog udruženja. Doduše, nije Lompar upotrebio baš tu reč. Rekao je ovaj veliki poklonik Amfilohija Radovića da Zoran Đinđić predstavlja „zaštitni znak politike otvorene kapitulacije“. Dakle – to je to.

Uprkos tome, Lompar je najavljen kao učesnik Proglasove tribine u Kragujevcu zakazane za 25. februar. Skup je, zbog bolesti jednog gosta, u poslednji čas otkazan, ali se svejedno nameće pitanje kuda (želi da) ide Srbija. Tim pre što je naslov tribine upozoravajući – „Budućnost se ne gradi krvavim rukama“.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 27. februar 2025.